Iza mene je nekoliko vrlo burnih dana. Ni sama nisam svjesna u kom smjeru sve ovo ide, no očito je kako su ljudi dobro primili priču koju pokušavam ispričati (i živjeti). Nakon članka u Jutarnjem, javili su mi se brojni prijatelji, poznanici, ali i ogroman broj nepoznatih ljudi. Svi s istom porukom: ‘ovo što radiš je DOBRO’.
Očito smo gladni pozitivnih vijesti. Ili bar pokušaja, kao što je ovaj moj, za promjenom. To su male stvari, vježbanje ranom zorom u parku, pisanje bloga. Pravi heroji su ljudi koji preživljavaju s mizernim primanjima, strahuju od gubitka posla (ako ga uopće imaju). On im je, pored obitelji, često jedina bitna stvar u životu i spremni su otrpjeti svašta, od loših radnih uvjeta do maltretiranja grozomornih poslodavaca. Danas je u Hrvatskoj onih koji zarađuju manje od prosjeka oko 75%. Od toga, 53% je onih koji zarađuju samo 2,500 do 5,000 kuna. Naravno, ako imaju posao. Tužna slika naše države.
Teško ćemo mijenjati vlast. Čak i da uspijemo, to će potrajati. Ona prije ove i ona poslije ove vjerojatno će biti ista. Slično manipulativna i neosjetljiva. Koja igra na kartu našeg neznanja, straha. Drži nas u ropstvu siromaštva jer joj to garantira opstanak. Plaši nas ustašama i četnicima, komunistima i fašistima, homoseksualcima i pedofilima. S druge strane, ono čega se stvarno trebamo plašiti činjenica je kako svijet grabi naprijed, a mi, u najmanju ruku, tapkamo u mjestu.
Roboti zamjenjuju ljude, ukidaju se poslovi koji su do jučer hranili cijele nacije. Korporacije sve nemilosrdnije ulaze u naše domove, prate naše navike, stvaraju zabludu kako mi ‘biramo’ dok zapravo, gađaju teškom artiljerijom naše potrebe i želje, manipuliraju našim emocijama. A mi im vjerujemo, peglamo kartice, trošimo svoju budućnost. Nekritički prihvaćamo sve što nam serviraju.
Ono što možemo, i što ja pokušavam, je promijeniti sebe i mali svijet oko sebe. Potaknuti ljude koji razmišljaju kao ja da kažu NE neracionalnoj potrošnji, umjetno stvorenim željama, poigravanju s našim emocijama. Odmaknuti se od toga, posvetiti se onome što mi je bitno, što volim. Što me čini sretnom. I čovjekom, ne robom.
Istovremeno, to ne znači neprilagođenost. Uostalom, i sama radim u korporaciji, poštujem pravila igre. Ali se nastojim oduprijeti birokraciji, samodostatnosti, neosjetljvosti. Pokušavam svojim primjerom utjecati na ljude oko sebe. I pri tome, naravno, kao i svi, griješim. Ne probudim se svaki dan raspoložena, ‘istresem’ se na svoje kolege, obitelj. Budem škrta i sebična. Neosjetljiva. Lijena. Ali trudim se mijenjati. Pomoći sebi i drugima. Zato ovaj blog i zato su vježbanja jutrom u parku. Ona su moj ‘kanal’ kroz koji se punim i praznim.
U gomili pozitivnih komentara našlo se i dva-tri granično negativna. ‘Tko su te žene koje vježbaju? Sigurno nemaju djece, obaveza’. ‘Kakva je to ‘menadžerica na ponyju’? 🙂
Predrasude su loša stvar. Suditi o nekome prije no što išta o toj osobi znaš. I sama im ponekad budem rob. Pa se posramim kad vidim istinu koja je, često, totalna suprotnost. I dobro je dok imam srama. Sve je više onih oko nas koji ga ne osjećaju ni u puno gorim životnim situacijama. Takvi me, zapravo, najviše plaše.
Uglavnom, hvala svima na porukama, ohrabrenju. Super je osjećaj kad radiš ono što osjećaš da je ispravno i kada to drugi prepoznaju. Kako su se mnogi od vas priključili na ovaj blog unazad par dana, htjela bih vam sugerirati odakle početi ako vas, ono o čemu pišem, i dalje zanima.
Prije svega, voljela bih ako biste pročitali moju prvu objavu – Najbolje stvari u životu (ni)su besplatne? Ona je udarila temelje ovome što radim i zašto. Nakon vrlo pozitivnih komentara, otvorili smo i facebook grupu ‘Može džabe’ koja slijedi tu životnu filozofiju. Nadam se kako ćete se priključiti i, tamo gdje možete, pomoći. Ne treba biti javno, dapače. To je isključivo vaša odluka.
Nakon toga, predložila bih vam popuniti Anketu o financijskoj slobodi koju sam sastavila kako bih bolje razumjela svoju ‘publiku’, odnosno, ono što ju žulja. Ona je potpuno anonimna, a pruža vam mogućnost, nakon što je popunite, pogledati kako vaši odgovori korespondiraju s onima drugih čitatelja. Puno mi je ljudi reklo kako im je odlično poslužila u preispitivanju svog odnosa prema novcu i osobnim financijama te ukazala na neke slabe točke.
Slijedi vrlo važan korak u upravljanju financijama, a to je osvješćivanje ‘gdje smo’. Ja sam ga simbolički nazvala ‘stajanjem na vagu’. Radi se o izračunu neto imovine, vrlo važnog početnog broja u našim financijama. On nam doslovce kaže koliko smo ‘teški’. Vrlo je bitno ne koristiti ga za bilo kakve usporedbe s drugima, jer to mu nije namjena i samo vas može skrenuti s pravoga puta. Kalkulator za izračun neto imovine možete naći ovdje.
Nakon izračuna, dajem i okvir u kojem bi se trebali tražiti obzirom na godine rada i visine primanja. To je onaj trenutak kada si trebate čestitati ili odlučiti mijenjati stvari. Na žalost, obično je ovo drugo. No, činjenica kako ste osvijestili problem već je 80% njegova rješenja (prepoznat ćete ovdje Paretovo pravilo kojim se često vodim u brojnim životnim i poslovnim situacijama).
Nakon što odradite ovih par koraka, a kako se bliži kraj godine, predlažem pročitati objavu koja se tiče godišnjeg financijskog plana. Velik dio vas je već dobio u svoje inboxe alate za planiranje koje sam složila, a ako vas zanima kako ih koristiti pročitajte u objavi Jesmo li spremni za 2019?.
Ako ih još niste dobili, ovdje dolje upišite svoj e-mail i stižu.
Vjerujem kako je sve ovo dosta za početak. Nemam neki jasan plan u objavama tema. Pišem kako me žulja. Pogotovo ako me nešto isprovocira. Nastojim koristiti jednostavan jezik te dati primjere iz naše svakodnevice. Slobodno pitajte, komentirajte, pohvalite, vrijeđajte 🙂
Ako nekoga žulja nekakav poseban problem ili situacija, a ne želi podijeliti s drugima, neka piše ovdje.
Nadam se kako ćemo kroz galaksiju putovati skupa.
Tetka
