Budžetiranje – najstresniji posao na svijetu?

U mojoj je firmi trenutno period intenzivnog godišnjeg planiranja. Koga god sretnem na hodniku, tema je budžet. On potvrđuje dogovorenu strategiju kompanije, a nije nevažan ni u kontekstu hoćete li ili ne ‘ubrati’ bonus krajem godine 😉

Takvo nešto na svom radnom mjestu uzimamo pod normalno. Mjerimo sadašnjost, planiramo budućnost, gledamo što možemo drukčije i bolje. Više ili manje uspješno. U privatnoj sferi, malo je onih za koje znam kako redovito planiraju svoj ‘cash-flow’. Još je manje onih koji se plana drže.  I sama sam puno puta pokušavala ‘uloviti’ svaki utrošeni euro, kunu. Onda bi to ubrzo postalo jako naporno. S vremenom sam našla neki svoj sistem.

Ipak, naši zemljaci tvrde kako čak 63% njih ‘ima’ kućni budžet. Valjalo bi vidjeti što to zapravo znači. Koliko ih stvarno budžetira, a koliko ih se, ako ga i vode, pridržava? Mislim kako su postoci zanemarivi. Prema Anketi koju sam provela na ovom blogu (još uvijek aktivna pa vas pozivam da se uključite ako niste), gotovo 60% ne planira svoje mjesečne/godišnje troškove. To mi se čini ipak realnijom slikom. Čak i preoptimističnom.

Taj posao zna biti vrlo stresan. Ponekad ne želimo znati pravo stanje. Suočiti se. Koliko mjesečno dajemo na režije, koliko trošimo na hranu ili zabavu? Koliko nam ostaje nakon svega? Na kakve sve gluposti trošimo? Jesu li nam te stvari bitne ili samo želimo nekoga impresionirati? Možemo li smanjiti potrošnju, povećati primanja? To su teška pitanja, duboko introspektivna. Osvješćujuća.

Ipak, bilo kakvo predviđanje budućnosti nemoguće je bez jasnog poznavanja kamo nestaje naš novac (o tome na što nestaje našim kućanstvima sam već pisala ovdje).

Tek kad stvarno znamo svoje trenutno financijsko stanje, realne prihode i troškove, možemo pristupiti planiranju. Godišnji plan je samo alat u rukama naše cjeloživotne financijske strategije.

Ona započinje provjerom stanja neto imovine (vidi kako se računa ovdje) te postavljanjem ciljeva.

Evo kako izgleda neka moja hijerarhija tipičnih financijskih ciljeva:

  • vrlo bitni (edukacija, kupnja doma, umirovljenje, financijska neovisnost…)
  • srednje bitni (kupnja auta, putovanja…) i
  • malo bitni (otplata dugova, minusa…).

Kada razgovaramo o tome koji su naši financijski ciljevi, obično priča završava na onim ‘malo bitnim’.  Svaka je priča individualna, ali velik broj njih često vrvi opravdavanjima. Prebacivanjima krivnje. Poslodavcima. Državi.

Pa ipak, za svoje smo financijsko stanje isključivo odgovorni mi sami. Za sve one trenutke kada smo donijeli krive odluke, išli linijom manjeg otpora, mjerili se s drugima, tražili sreću izvan sebe, u materijalnom. Koje si obično nismo mogli priuštiti.

I, zbog te magle kratkoročnih ciljeva, ne dižemo glavu, ne gledamo one dugoročnije, važnije ciljeve.

Neki se neće složiti s mojom klasifikacijom bitnosti ciljeva. Reći će kako je najvažnije izaći iz minusa, otplatiti dugove. I mogu se složiti s tim. No, ako priča tu završava, ako je krajnji cilj dosegnut i iza njega nema ništa više, korak do novog minusa je samo pitanje časa.

Drugi će reći kako je kupnja auta danas ‘normalna stvar’. Kako je ‘nemoguće živjeti bez njega’. Kako to više nije luksuz. Nego potreba.  Moj odgovor? Ovisi. O tome je li za tebe , visinu tvojih primanja i životnih ciljeva to stvarno potreba. Ili luksuz. Jednostavno.

Putovanja? Doživljaji? Naravno. Vrlo visoko na listi. No ako putujemo kako bismo impresionirali druge, stavili slike na fejs ili instagram, a ne radi doživljaja, učenja i/ili iskustva? Što to govori o nama? Ili, što napraviti ako nas ona sprječavaju u dostizanju onoga što držimo još važnijim?

Kupnju doma stavila sam u ‘vrlo bitne’ ciljeve. Neki se neće nužno sa mnom složiti. Računice ponekad govore drugačije. No, meni je posjedovanje doma pružilo osjećaj pripadnosti, spokoj, sigurnost. Možda je to drugima nebitno. Nema veze, ovo je moja hijerarhija ciljeva, svatko ima svoju. Ili bi je trebao/la imati.

Edukacija, ista stvar. Investicija, ne trošak. Iako može koštati ništa, a može i tisuće eura. Mirovina – nadam se kako se ne oslanjate na onu ‘državnu’.

I na kraju svega, financijska neovisnost. Sloboda. U kojoj isključivo ti biraš što ćeš raditi i kako živjeti. Bez prisile, pritiska. Moranja.

Koja je tvoja hijerarhija financijskih ciljeva? Znaš li točno što želiš? I kako tamo stići? Znaš li odakle krenuti?

Share on facebook
Facebook
Share on google
Google+
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on pinterest
Pinterest
Scroll to Top