Ok, odlučili ste investirati. Definirali ste svoj vremenski horizont ulaganja te rizik koji možete ‘provariti’. Sukladno tome, odredili ste koji omjer dionica i obveznica želite imati u svom portfelju. U taj ste proces uložili dosta vremena i vjerujete kako ste napravili pravi odabir. Međutim, prošlo je nekoliko mjeseci i ti omjeri više nisu onakvi kakvim ste ih originalno zamislili. Trebate li ‘rebalansirati’?
Što je rebalansiranje
Ukratko, rebalansiranje je vraćanje investicijskog portfelja na ‘tvorničke postavke’, odnosno, originalno zamišljene omjere. Ono uključuje periodičku kupnju ili prodaju imovine u portfelju kako bi smanjili rizik ulaganja, odnosno, sveli ga na onaj očekivani prilikom kreiranja portfelja.
Kako to izgleda u praksi
Recimo kako imate portfelj s alokacijom 60/40 dionica i obveznica. Ukoliko dionice imaju jako dobru godinu i poraste im vrijednost, vaš portfelj može imati drugačiji omjer, na primjer, 70/30. Vaša je alokacija postala rizičnijom jer umjesto željenih 60% portfelja, on odjednom ima 70% rizičnijih ulaganja u dionice. Postupkom rebalansiranja sveli biste portfelj na razinu rizika koju ste u startu odlučili imati.
Uzmimo kao primjer portfelj koji je sastavljen od 50% obveznica i 50% dionica. Neka taj portfelj nosi 10% godišnjeg prinosa na dionicama te 5% na obveznicama. Nakon 10 godina, on će imati omjer 61/39, a nakon 30 godina 80/20.
| Imovina | Omjer | Prinos | 10 godina | 20 godina | 30 godina |
| Dionice | 50% | 10% | 61% | 72% | 80% |
| Obveznice | 50% | 5% | 39% | 28% | 20% |
Strategije rebalansiranja
Pri rebalansiranju možete odabrati dvije strategije:
- prodati skupu imovinu i kupiti jeftinu ili
- alocirati nova ulaganja na način da nadokupite manje (ili više) određene klase imovine
Obzirom kako ulažem metodom uprosječivanja (DCA) ili bolje rečeno svakoga mjeseca, a i poreznih razloga, radije koristim drugu metodu.
Koliko često raditi rebalansiranje
Ne postoji jasno pravilo koliko često raditi rebalansiranje, no u praksi se radi najmanje jednom godišnje. Nekada je potrebno i češće, tipa polugodišnje ili kvartalno, mada ni mjesečno rebalansiranje nije nepoželjno u vrijeme značajnih promjena na tržištu (kao na primjer u ožujku prošle godine).
Razumna frekvencija rebalansiranja je ona koja se temelji na izračunu troškova (naknada i poreza) te dopuštenog odstupanja (+- određeni %-tak promjene). Ukratko, rebalansiranje može dovesti do poreznih obaveza (ukoliko prodajete unutar dvije godine od stjecanja platit ćete porez na kapitalnu dobit – vidi više o tome ovdje), dodatnih naknada uslijed kupnje/prodaje (svaku transakciju posebno plaćate) koje negativno utječu na prinose.
Velik broj investitora koristi određeni %-tak odstupanja nakon kojega se odlučuje za rebalans portfelja. Najčešće je to +-10%.
Rebalasiranje tijekom vremena
Tijekom dugoročnog investiranja za mirovinu, dobro je promijeniti omjere imovine na način koji umanjuje rizik što smo bliže onom trenutku kada će nam sredstva zatrebati. Ukratko, smanjujemo udio rizične imovine u korist one manje rizične. To rebalansiranje radimo u vremenskim intervalima od 5 ili 10 godina, ovisno o tome koliko dugo smo u fazi akumulacije, tj. zarađivanja.
Da li rebalansiranjem smanjujemo mogućnost zarade
Rebalansiranje odgovara investitorima nesklonima riziku koji su spremni prihvatiti manje prinose za veću sigurnost i mirniji san. S druge strane, onima sklonijima riziku neće se svidjeti ograničenje potencijalne zarade.
Realnost je kako većina investicija dugoročno raste, sistematsko rebalansiranje u kojem praktično likvidiramo imovinu koja donosi najbolje prinose s onom koja donosi najniže je ne samo kontraintuitivno nego može donijeti i nešto niže prinose.
Postoji interesantna studija koju je proveo Vanguard u kojoj je testiran 60/40 portfelj u periodu od 1926 do 2018. U toj je studiji uspoređeno je mjesečno, kvartalno i godišnje rebalansiranje sa scenarijem u kojoj rebalansiranje nije nikada rađeno (dolje navedeni rezultati su za odstupanje portfelja od +-10%):
| Frekvencija rebalansiranja | Godišnji prinos |
| mjesečno | 8.39% |
| kvartalno | 8.26% |
| godišnje | 8.20% |
| nikad | 8.74% |
Slično istraživanje je napravio i William Bernstein (upravo čitam njegovu knjigu The Intelligent Asset Allocator) u kojoj je promatrao portfelj sastavljen od 40% S&P 500, 15% dionica malih američkih kompanija, 15% stranih kompanija i 30% 5-godišnjih državnih obveznica u periodu od 1969 do 1996. Njegova studija imala je 28 raznih scenarija u kojima je potvrdio ovo što gore navodi Vanguard – češće rebalansiranje može značiti manje povrate. Međutim, on tvrdi kako, ukoliko je razlika u prinosima različitih klasa imovine u portfelju manja od 4% (primjerice, kada bi dionice nosile 7%, a obveznice 4%) rebalansiranje pobjeđuje nerebalansiranje.
Ukratko, niti jedna studija ne opovrgava potrebu za rebalansiranjem jer ono štiti portfelj od dominacije jedne vrste imovine. Rizik je u tome što takvi portfelji mogu jako patiti u godinama nagle promjene na tržištu, a upravo su takvi periodi najbolji za rebalansiranje jer mogu dodatno pojačati prinose.
Kako su izgledale zadnje 3 godine
Zanimalo me pogledati kako sve gore navedeno funkcionira u kontekstu zadnjih 3 godine investiranja. Za primjer sam uzela dva ETF-a koja imam u svom portfelju:
- dionički S&P 500 – ticker SXR8
- američke korporativne obveznice – ticker LQDE
U donjoj tablici navela sam zamišljeni omjer 60/40 te stvarne prinose u zadnje tri godine.
| ETF | Originalna alokacija | Početna vrijednost portfelja | 2018 | 2019 | 2020 |
| Dionice (SXR8) | 60.0% | 6,000 | -1.0% | 34.5% | 6.8% |
| Obveznice (LQDE) | 40.0% | 4,000 | -3.0% | 16.1% | -1.7% |
| Ukupno / Prosječan prinos | 100.0% | 10,000 | -1.8% | 27.2% | 3.7% |
Napomena: gore navedeni prosječni prinosi portfelja su bez rebalansiranja
Ako usporedimo gore navedene prinose prije i poslije rebalansiranja kumulativno za promatrane 3 godine, dobit ćemo sljedeće:
| Opis | Bez rebalansiranja | S rebalansiranjem |
| Kumulativni prinos (2018-2020) | 29,59% | 29,08% |
| Omjer na kraju 2020. | 66/34 | 60/40 |
Kao što je vidljivo, rebalansiranje bi nam, u ovom slučaju, donijelo manji kumulativni prinos. Međutim, ovdje sam pretpostavila godišnje rebalansiranje (početkom svake kalendarske godine) za razliku od onoga kako smo ga stvarno trebali odraditi – po principu +-10%. Pod tim mislim kako je pad S&P 500 od gotovo 34% prošle godine bio odličan trenutak za resetirati portfelj čime bi gornji iznosi sigurno bili različiti i to u korist rebalansa. Ostaje mi testirati i taj scenarij.
Rebalanisiranja bez truda
Rebalansiranje za vas mogu obavljati i robo-savjetnici (poput Finaxa o kojem sam zadnji put pisala ovdje) ili ETFmatica (vidi ovdje). Taj je posao uključen u naknadu za upravljanje pa ne morate razmišljati o dodatnom trošku kao kada biste to samostalno radili. Na tržištu postoje takvi ETF-ovi, kao što je Vanguadov Life Strategy čijom kupnjom također osiguravate rebalansiranje, a o njemu sam pisala ovdje.
Bez obzira na to kojim putem krenete, vodite računa kako je primaran cilj rebalansiranja upravljanje rizikom. To obično znači i miran san.
