Jedno o čestih (i opravdanih) pitanja svih onih koji se odlučuju na investiranje je ono koje se odnosi na pouzdanost brokera. Koliko su sigurne naše investicije te kakvo osiguranje uopće imamo jednom kada nekome povjerimo na upravljanje svoje novce sljedećih 10 ili 20 godina?
Prije svega treba razjasniti kako ne postoji osiguranje koje nas štiti od pada tržišne vrijednosti investicije. O tom dijelu treba razmišljati kada kreiramo vlastiti investicijski portfelj. Na žalost, velik broj ljudi o tome razmišlja tek nakon što investira. O tome kako možete složiti onaj sastavljen od ETF-ova pisala sam ovdje.
Najveću pozornost kod izbora brokera često dobiva visina naknada, pri čemu se sigurnost i pouzdanost pomalo guraju u drugi plan. Tako je bilo i u anketi na ovom blogu gdje je visina naknada, bar do ovog posta, uzela primat (vidi ovdje).
Što uopće radi broker
Broker prije svega služi kao posrednik između nas i tržišta preko kojeg kupujemo ili prodajemo financijske instrumente. Isto tako, broker vodi evidenciju o našim investicijama te upravlja neinvestiranim novcem. Vlasnik instrumenata u pitanju je i dalje investitor, broker je svojevrstan ‘čuvar’ te imovine.
‘Omnibus’ računi
Kada kupujemo ETF-ove preko brokera, mi se službeno ne vodimo kao udjeličari, nego se takvim vodi broker koji upravlja našim portfeljem.
Također, naše se investicije grupiraju na jednom mjestu u obliku takozvanog omnibus računa, a broker je zadužen voditi točnu evidenciju što tko posjeduje. Držanje takvih računa brokerima omogućuje niže troškove, a nama jeftiniju uslugu. S druge strane, takvo grupiranje predstavlja dodatan rizik za individualnog investitora. Registracija vlasništva nad pojedinom dionicom ili ETF-om je često kompliciran i spor proces (koji je različit od zemlje do zemlje) te na ovaj način brokeri osiguravaju brzo izvršavanje transakcija.
Segregacija imovine
Brokeri su obvezni držati imovinu klijenata na računu zasebne pravne osobe. To osigurava da se, u slučaju insolventnosti, ne mogu koristiti ta sredstva za plaćanje vjerovnicima. U slučajevima financijskih poteškoća, ova segregacija se moguće ne poštuje pa tako broker može doći u napast ‘posuditi’ sredstva.
U slučaju eventualnog bankrota brokera ova se sredstva, pod pretpostavkom jasne odvojenosti i evidencije, mogu lako transferirati na upravljanje drugom brokeru.
Kompenzacijska shema
Kompenzacijske sheme pokrivaju slučajeve u kojima broker nije u stanju vratiti imovinu klijentima u slučaju financijskih teškoća. To mogu biti financijski instrumenti i/ili novac. Ona služi kao pokriće u slučajevima u kojima broker nije segregirao imovinu sukladno gore navedenom.
U slučaju bankrota, kompenzacijska shema pokriva gubitak investitora do određenog iznosa (EU propisuje minimum od 20 tisuća eura). Da bi na njega ostvarili pravo, morate ga zatražiti te često i dokazivati vlasništvo nad imovinom. Zato je dobro čuvati redovito čuvati dokumentaciju koja pokazuje stanje kod brokera.
Regulatori
Brokere reguliraju financijske vlasti u zemljama u kojima imaju sjedište. Različite zemlje mogu imati različite propise koji reguliraju na koji način broker upravlja gore navedenim zahtjevima – upravljanje novcem, kapitalni zahtjevi, kompenzacijske sheme, upravljanje imovinom i slično.
Unutar EU, brokere mora regulirati bar jedna zemlja članica te također moraju biti autorizirani za pružanje svojih usluga u drugim zemljama.
Naravno, ništa od svega gore navedenog ne garantira kako broker ne može ‘propasti’.
Bankrot brokera nije nemoguć
Kao i svaka druga kompanija, brokerska kuća može jednostavno propasti uslijed lošeg poslovanja. Razlozi tome mogu biti višestruki, a mogu se kretati od čisto ekonomskih, odnosno toga da nemaju atraktivnu ponudu te ne mogu naći dovoljno korisnika svojih usluga pa sve do otvorenih slučajeva prijevara.
U slučaju bankrota, kao i kod svih kompanija, firma se restrukturira ili likvidira pri čemu se moraju namiriti vjerovnici iz imovine koju ona posjeduje.
Čak i pod uvjetima da konačno dođemo do vlastite imovine, cijeli postupak može biti vrlo bolan i dug. U slučajevima u kojima do bankrota nije došlo uslijed malverzacija, taj postupak je sigurno kraći nego u slučajevima prijevara.
Zaključno, izbor pravog brokera nikako nije lak zadatak. Godine poslovanja, iznos kapitala, transparentnost poslovanja (privatna vs javna kompanija) način na koji je reguliran, visina kompenzacijske sheme te bavi li se vaš broker rizičnim investiranjem su pitanja koja treba postaviti prilikom procjene rizika. Zato se nemojte voditi samo naknadama, u investiranju rijetko postoji nešto što se zove ‘besplatan ručak’.
Proučite brokere i robo-savjetnike o kojima sam do sada pisala (Interactive Brokers, Trading 212, eToro, Optimtrader, Finax, ETFmatic) te donesite mudru i racionalnu odluku prilikom izbora.
