Pitanje koje nikako ne mogu izbjeći od kada pišem ovaj blog je kako i gdje investirati? Postavljaju ga mnogi, samo su formulacije drugačije. Obično se definiraju nešto poput – u što ‘staviti’ novce?
Ključ je u onome što posljedično slijedi, a to je – ZARADITI.
Korijen te riječi je ‘rad’, odnosno ‘raditi’. To ukratko znači kako navedeni proces iziskuje trud. Jer jednostavne formule nema (bar ju ja ne poznam). U suprotnom, vrlo vjerojatno bih sad ispijala koktele u toplim krajevima, a ne pisala ovaj blog i skupa s vama proučavala kako oploditi malo viška kojeg imam. Možda ju takvu, bez truda, poznaju oni na državnim ‘jaslama’ ili kakvi dobitnici na lutriji, no takvih je, iako se možda čini suprotno, zapravo jako malo.
Slijedom toga, oni koji se žele obogatiti, teško će profitirati od čitanja ovog ili nekog sličnog bloga. Puno sigurniji put (a i značajno rizičniji) je pokretanje vlastitog (i to uspješnog) businessa. 1% najbogatijih koji drže gotovo 50% svjetskog bogatstva išli su upravo tim putem. Ima među njima i pokoji koji se obogatio gotovo isključivo investiranjem (recimo Warren Buffett), ali takvih je ne previše. To su obično vrhunski stručnjaci, ne obični smrtnici kao vi i ja.
Isto tako, obogatiti će se teško i oni koji samo štede. Ako ne moljci, velik dio ušteđevine pojest će im inflacija. Zato je bitno investirati. Primarno kao metoda očuvanja vrijednosti zarađenog, a onda, uz dosta sreće i truda, i eventualno multipliciranje.
Sve to ne znači kako o investiranju, odnosno ‘gdje staviti lovu’ ne trebamo razgovarati. Dapače. Samo bih voljela ‘spustiti loptu’ i korigirati očekivanja. Puno se truda očekuje od svakoga koji želi ostvariti bilo kakav profit. Ako niste spremni uložiti ikakav napor, teško ćete/ćemo išta napraviti.
Povlačim paralelu s hobijem koji živim, a to je trčanje. Ako želite samo istrčati 5 km bez stajanja, dovoljno će vam biti nekih mjesec dana treninga. No ako želite tih istih 5 km istrčati u dobrom vremenu (recimo ispod 20 minuta) trebat ćete uložiti jako puno truda i vremena. Isto vrijedi i za druge sportove, a i život općenito.
No, vratimo se originalnoj temi ovog posta.
Kada, kako i gdje investirati?
Investirati treba što je moguće ranije u životu. Ne samo radi kreiranja dobre navike već i činjenice kako, upravo efektom kamate-na-kamatu, možemo akumulirati značajna sredstva u kasnijoj dobi. Na žalost, mnogi od nas to, ili nisu znali, nisu marili, ili nisu mogli. Tako nas zatiču srednje ili pozne godine života u kojima želimo, na brzinu, nadoknaditi sve propušteno u mladosti. I ne samo području financija 😉
No, da bi investirali, potrebno je ispuniti određene preduvjete. Prije svega, moramo biti slobodni od dugova. Prvenstveno onih po kreditnim karticama (prerežite ih što je prije moguće jer vas mogu doslovce financijski uništiti ukoliko se njima ne znate pametno služiti), zatim minusima po računu (isti efekt kao kod kartica). Kamatu na ta dva tipa duga komotno možemo prozvati lihvarskom. Sljedeće Zlo koje treba riješiti su potrošački krediti, odnosno, kupnja na rate. Trošenje novca koje još nismo niti zaradili. Ako si nešto ne možete priuštiti, jednostavno to ne kupujte.
No prije, rješavanja ovog tipa dugova koji se često zovu ‘loši’, preporučam hitno kreiranje kriznog fonda (u iznosu od oko 1,000 eura) za pokriće svih mogućih i nemogućih nepredviđenih troškova koji često dovode do posezanja za minusima i kreditnim karticama. Sve ovo vrlo detaljno opisuje D. Ramsey, a ja komentiram u zadnjoj objavi (vidi ovdje). Neka pročita onaj tko se nalazi u lošoj financijskoj situaciji. Ovim je osobama, na žalost, najbolji i najsigurniji povrat na investiciju samo i jedino otplatiti dug.
Druga skupina ljudi, koja nema probleme tipa minusa ili duga po karticama, ali koja ne uspijeva nimalo uštedjeti. Te su osobe na vrlo tankom rubu i veći ih nepredviđeni izdatak može baciti u prvu skupinu boraca s ‘lošim’ dugovima. One pod hitno moraju kreirati, ukoliko nisu, ‘krizni fond’ (kao i grupa od gore), a zatim osigurati minimalno 3-6 mjeseci mjesečnih troškova (‘crni fond’) svoga kućanstva. Taj je iznos ‘osigurač’ protiv većih poremećaja, najčešćeg oblika – gubitka posla.
Treća skupina su oni koji su osigurali prvi i drugi korak, nemaju dugova, a osigurali su rezervu od gore navedenih nekoliko mjeseci troškova. Ukoliko nemaju riješeno stambeno pitanje, moj bi prijedlog bio ići u tom smjeru. Postoje oni koji tvrde kako je opcija najma bolja (uostalom, zapadna i sjeverna Europa malo poznaje ‘vlasništvo’ nad nekretninom), no to je pod prepostavkom kako je vrijednost najma značajno ispod vrijednosti koju možemo zaraditi investiranjem. Ja se osobno ne bih upuštala u takav model pa u situaciji između najma i vlasništva biram ovo potonje. Osim naravno, kada su cijene nekretnina prenapuhane i/ili stambeni krediti preskupi. Tada valja dobro razmisliti i odabrati pravi tajming. Dozvoljavam kako netko ima drugačije mišljenje. O vrijednosti nekretine koju si možemo priuštiti pisala sam u postu Moj dom je dolje u predgrađu.
Ukoliko već posjedujete nekretninu, a velik dio čitatelja ovog bloga je takav, sljedeći korak u investiranju bilo bi refinanciranje postojećeg kredita (pogotovo u posljednjih nekoliko godina kada su kamate izrazito niske), skraćivanje perioda otplate i/ili njihova prijevremena otplata. Smatram kako kredit nikako ne bi trebalo uzimati na period dulji od 15 godina, a idealno bi bilo oko 7-10 (što manje to bolje). To naravno, ovisi o vrijednosti nekretnine te primanjima.
U paraleli s prethodnom točkom, ili poslije nije, na red dolazi štednja za mirovinu. U prethodnom sam postu pisala o tome koliki bi iznos trebali akumulirati za pristojnu mirovinu (vidi Koliko trebaš uštedjeti za mirovinu?). Kroz drugi stup smo, htjeli mi to ili ne, obavezni izdvajati iz svoje bruto plaće 5% doprinosa. Taj se iznos akumulira u mirovinskom fondu i iz njega bi se, onoga dana kada ostvarimo pravo na ‘penziju’ nama isplaćivala mirovina (uz onu iz prvoga stupa). Tim sredstvima upravljaju fond menadžeri više ili manje uspješno (ovisno o tome koliko ulažu u Agrokor i slične pothvate).
Istovremeno s ovim korakom otvara se mogućnost štednje i u trećem mirovinskom stupu. Dok je državnih poticaja, a i uz ukidanje ulazne i smanjenje ostalih naknada, o ovom obliku štednje također valja promisliti. Bar do razine iznosa maksimalnih poticaja (5,000 kuna godišnje ili 6,000 ako uplaćuje poslodavac uz dodatne porezne beneficije). O investiranju u treći stup pisala sam u nekoliko nastavaka (zadnji vidi ovdje).
U nas se često piše o životnom osiguranju kao investiciji. Iako ono po svojoj definiciji može biti ulagački proizvod, takav tip (štedno-ulagački) ne preporučam, ali zato preporučam isključivo osiguranje života (tipa riziko). O temi životnih osiguranja dosta sam pisala u postu Životno osiguranje – treba li to?
Životno osiguranje uz osiguranje doma od požara, potresa i sličnih nemilih događaja, smatram više higijenom življenja nego ulaganjem. Ako to nemate riješeno, preporučam što prije.
Dakle, nemate dugova (loših), imate ‘crni fond’ (smješten na računu do kojega možete doći ako zatreba, ali ne prelako), kredit za kuću/stan (‘dobar’ dug) otplatili ste u cijelosti ili značajno smanjili period njegove otplate i kamatnu stopu, osigurali ste se od svih nepovoljnosti. I imate viška novaca. Što dalje?
Ako imate malu i pametnu djecu (a čija nisu takva 😉 ) predlažem neki oblik štednje za njih, odnosno, njihovo školovanje (dječje štedionice su donedavno nudile ok kamatne stope). U kontekstu besplatnog obrazovanja u ovim krajevima problem školovanja nije toliko izražen kao u USA, ali ukoliko svojoj djeci želite obrazovanje ‘vani’, bilo kakav oblik štednje u te svrhe dobro će doći. Po mom mišljenju, nije toliko bitan prinos koliko kontinuirano ‘bildanje’ takvog fonda.
Ukoliko se radi o starijoj djeci, prije ikakvog izdvajanja za njihovo obrazovanje ili samostalan život, prioritet treba biti osiguranje vlastitog dostojanstvenog života u mirovini. Sigurna sam kako nitko od vas ne želi ni pomisliti pasti djeci na ‘teret’ jednoga dana. Zato taj korak nije sebičan jer je namijenjen upravo njihovom benefitu. Oni imaju dovoljno godina pred sobom da se ‘snađu’, a godine pred vama obično nisu one najproduktivnije.
I na kraju ove priče, došli smo do investiranja. Sve ovo od prije napisano posljedica je brojnih upita koje sam dobila na ovu temu, a dolazili su od osoba koje nisu riješile stavke od prije (ni blizu). Za one koji to jesu, idemo dalje.
Ključna stvar, rekla bih, je tzv ‘Asset allocation‘ ili alokacija investicijske imovine. To je, prema mom sudu, alfa i omega procesa investiranja. Ona polazi od razumijevanja vlastite neto imovine (znate li kolika je vaša neto imovina?), financijskih ciljeva i iznosa raspoloživog za investiranje. O tome ću pisati u sljedećem postu jer ovaj probija limite fokusiranog čitanja.
I za kraj, najvažnije od svega, investiranje (bar u mom rječniku) nije špekuliranje. Ukoliko vas zanima ovo drugo, preporučam istraživati dalje, ono o čemu ja planiram pisati neće se time baviti. Osobno, smatram ga kockanjem i za to nemam živaca, a kamoli vremena.
