Moji su ormari, a kladim se i vaši, krcati stvarima koje ne trebam. U nekoliko navrata sam napravila reda, poklonila što sam mogla, bacila što nije bilo za korištenje. Godinu, dvije kasnije, opet ista slika.
Upravo je završila sezona godišnjih odmora, sjećam se kako se na more nekada putovalo u Fići, 3-4 osobe stisnute u malom prostoru, a ipak je sve što trebamo stalo u onaj mali bunker. Danas, iako su auti drastično veći, u njih jedva stane sve što ‘moramo‘ ponijeti. Kako to nam odjednom toliko toga ‘treba‘?
Kupujemo (ili maštamo) o velikim stanovima, kućama, autima. Punimo ih stvarima, a sve se manje družimo. Ne idemo si više u posjete. Komuniciramo putem mobitela, tableta, društvenih mreža. Ne gledamo se više u oči.
Ono najžalosnije je, iako posjedujemo gomilu nečega, sve smo manje sretni. Sve više pod stresom. Često su te stvari kupljene novcem kojeg nemamo (jer ga tek trebamo zaraditi) pa posežemo za kojekakvim kreditima, kupujemo na rate. Da bi ih otplatili, moramo sve više i dulje raditi, strahovati za budućnost.
Objektivno, nitko nas na to ne prisiljava. Zašto si, onda, to radimo?
Rekla bih kako je lista podulja, no evo nekih razloga koji mi prvi padaju na pamet:
- Kupovinom rješavamo emocionalne probleme. Mislimo kako će nam stvari donijeti zadovoljstvo. Ako se i događa, kratkog je vijeka. Vrlo brzo trebamo nešto novo, pogotovo ako to vidimo kod drugih jer se
- Kontinuirano uspoređujemo – pratimo tuđi lifestyle, kupujemo isto što i ljudi oko nas, ne želimo izgledati, imati ili ‘biti’ manje
- Mislimo kako ono što posjedujemo govori o tome kakvi smo, želimo impresionirati statusom, ukusom
- Novac i potrošnja nam nikada nije bila dostupnija – on line šoping u dva klika, 2-3 kreditne kartice u džepu, bankomati na svakom ćošku
- Društvo nas potiče na potrošnju – države i korporacije nas drže u konstantnom ropstvu manipulirajući našim egom, izmišljajući naše potrebe, prodajući nam lažni ‘experience’…
Dugo je ekonomistima trebalo shvatiti kako je čovjek emocionalno biće. Kako su naše odluke o kupnji sve samo ne racionalne. Kako smo skloni donositi totalno nerazumne odluke kada nas ‘peru’ hormoni. O tome je napisano brdo knjiga, čak su i dodijeljene i Nobelove nagrade – vidi ovdje.
Na što ti najviše trošiš? Koji je tvoj ‘porok‘? Stvari koje realno ne trebaš, ali ih uporno kupuješ, gomilaš?
Ja se borim s dva. Jedan je sportska oprema, drugi knjige. Rekla bih kako sam stala na rep oboma, no tragovi prošlosti i dalje me proganjaju. Uzmimo knjige, na primjer.
Volim ih čitati, slušati, mirisati. Asociraju me na topli dom, kavu, mir, spokoj. Daju mi utjehu, tjeraju me misliti, uznemiruju me, vode me kamo se nikad ne bi usudila poći. Čitanje mi je droga, konzumiram sve i svašta, držim kako u svakoj možeš naći dio sebe, neku rečenicu koja je napisana samo za tebe, iako ju čitaju tisuće, milijuni.
Čitanje nije problem. Niti je to tip droge s koje se treba ‘skinuti’. Ono s čega se treba skinuti je neracionalna kupovina. Koliko puta sam bila na Interliberu, kupila ono što želim pročitati, dovukla pune vreće doma. Mjesec, dva, godinu kasnije, one i dalje čekaju -netaknute. Zamijenile su ih neke ‘nove’, zanimljivije.
Onda se ‘pojavio’ Amazon. Tableti, e-book čitači. Sve sam morala probati. Nakrcati. Za 10 tak dolara knjiga je u inboxu u par sekundi.
Obožavam audio knjige. Takvog nečeg još uvijek gotovo da i nema u nas. Pojavio se i Audible. Mjesečna članarina 15 dolara ili vrijednost jedne knjige. Raj.
Ili pakao.
Počele su me smetati knjige koje nisam pročitala, koje skupljaju prašinu. Podsjećale su me na te iracionalne momente.
U jednom sam trenu ‘otkrila’ gradske knjižnice. Sada je tome već dosta godina. Skužila sam kako najnovija izdanja jednostavno mogu ‘rezervirati’ preko interneta. Ne moram kupovati . Za iznos od 50 kn godišnje članarine, imam sve ono od prije, a kupujem samo čega nema. I za poklon.
Učlanjena sam i u jednu stranu knjižnicu. Godišnja članarina manje od 30 dolara. Friška izdanja audio i e-knjiga. U sekundi dostupna ili rezerviraš pa kad dođeš na red. Ništa ne mora biti ‘preko noći’. Ne moraš posjedovati.
Velik dio knjiga sada nabavljam od prijatelja. Nisam još potpuno izliječena, ali sam na dobrom putu.
Počela sam se rješavati papirnog i elektroničkog ‘viška’. Danas sam ponovo očistila policu s knjigama i popisala svaki živi primjerak koji imam. Označila sam što sam s liste pročitala, što ne. Odlučila što zadržati, a što pokloniti.
Na popisu je 233 knjige. Nekih 40-tak nisam pročitala (17%). Nije tako ni loše koliko sam mislila (vjerojatno sam se već ranije riješila onih koje mi se nisu čitale). No ipak, neka je svaka prosječno koštala 50-tak kuna, pričamo o polici ‘vrijednoj’ oko 12,000 kuna. Koja zapravo ne vrijedi ništa. U novcu. Vrijedi samo u emocijama. No, ako ćemo promatrati u toj valuti, tada objektivno govorimo o maksimalno 10-tak knjiga.
Otprilike 30% knjiga s popisa planiram pokloniti u sljedećih mjesec dana. Tko želi nešto od navedenog (vidi listu ovdje), neka se javi ovdje. Ono što ostane nepodijeljeno ide ponovo na dar Gradskim knjižnicama Zagreb. Na isti se način javite i za knjige koje želite posuditi od mene. Takvih se još nisam spremna odreći, možda u sljedećem krugu 🙂
Ostaje popisati i riješiti elektroničku zalihu. Uskoro će van i takav popis. Onda sportska oprema (sigurna sam kako će neke obradovati baš ta lista ).
