Dok čekam što će o povratku na radna mjesta odlučiti kompanija u kojoj radim (još uvijek radim od kuće), sve se više pitam, a vjerujem i vi, kakva je budućnost rada u uredima kada ova situacija jednom prođe? Hoće li se sve vratiti na staro ili ćemo jedan dio svoga radnoga vremena i dalje, pod ‘novo normalno’, provoditi u kućnim šlapama?
Prema anketi na Facebooku (150 odgovora), čini se kako se 43% vas vratilo na radna mjesta, 32% kombinira rad od kuće s uredskim, dok je 25%, poput mene, u svojim stanovima ili kućama.
U Njemačkoj, čitam ovih dana, 74% uredskih zaposlenika (u UK tek 40%) vratilo se svojim radnim mjestima, no ne svakoga dana. Samo polovica tog broja dolazi svaki dan u ured, ovisno o dostupnosti (i riziku zaraze) javnoga prijevoza. Čini se kako je došlo vrijeme ‘ureda kao opcije’, a ne pravila. Više ga, izgleda, nećemo zvati ‘drugim domom’.
Ovih je dana popriličan interes izazvao CEO-a Netflixa Reed Hastings koji je izjavio kako je rad od kuće, s njegovog stanovišta, apsolutno negativna pojava. On, prema njegovom mišljenju, uništava sav stečeni socijalni kapital, kreativnost i timski duh. S druge strane, Jack Dorsey iz Twittera svojim zaposlenicima daje mogućnost trajnog rada od kuće.
Pitanje da li je ured postao relikt prošloga vremena tema je praktično svugdje u svijetu, bilo da smo samo zaposlenici ili vlasnici firmi, političari ili najmodavci. Najviše, pretpostavljam, strahuju ovi posljednji, koje je COVID kriza doslovce bacila na koljena. Procjene su kako će, na svjetskoj razini, bar 10% uredskog prostora trajno biti nepotrebno. Najviše ipak stradaju mali businessi (kafići i obližnji restorani) koji ne mogu dugoročno podnijeti nikakav, a kamoli ovoliki, pad prometa.
Ova je situacija također nesporno pokazala kako se rad u uredu dosada, unatoč svoj dostupnoj tehnologiji, nije puno mijenjao svih ovih godina. E-mailovi su zamijenili cirkularna pisma, a svakoga dana gomila ljudi diljem svijeta provela bi i po nekoliko sati u javnom prijevozu do svojih radnih mjesta. U uredskim prostorima nije svima divno, neki su radili stješnjeni kao sardine, a buka i žamor često su utjecali na koncentraciju. Zahtjevi o tome kako se radnicima treba ostaviti bar 2 metra prostora zapravo je pozitivna stvar korona priče.
U ovo doba onlajn komunikacije, najviše su profitirale kompanije koje nude takve usluge: MS Teams, Zoom, Google Meet koje su dobile nevjerojatan broj novih korisnika. Pored njih, procvjetale su kompanije poput gore spomenutog Netflixa koje donose zabavu u naše domove ili pak, poput Pelotona (sportska oprema) – vježbanje. Istovremeno, vrijednost njihovih dionica odletjela je u nebo. Čak su se i državne službe prilagodile onlajn radu, a banke prestale inzistirati na dolascima u poslovnice zbog i ranije nepotrebne papirologije.
U svemu ovome jedna značajna tema sve više dobiva na važnosti, a to je pitanje radnih zakona. Kakve uopće uvjete zaposlenici imaju (ili trebaju imati) za rad od kuće, kako će se nadzirati njihova produktivnost, što ako se ozlijede na radu – na primjer kuhajući ručak za vrijeme video konferencija ;), kakve se beneficije mogu očekivati ili ukinuti te hoće li takav rad još više produbiti jaz između onih u uredima i onih koji rade od doma?
Ne zaboravimo činjenicu kako svi mi koji uopće možemo raditi od kuće smo debelo privilegirani. Dokaz tome nije samo manji zdravstveni rizik zbog smanjenih socijalnih kontakata nego i činjenica kako, u prosjeku, radimo poslove koji su nedvojbeno bolje plaćeni (o tome sam pisala također i u postu ovdje).
