Sve donedavno smo (za neke još uvijek) sudjelovali u najvećem svjetskom eksperimentu rada od kuće. On je došao naglo i mnoge je kompanije zatekao potpuno nespremnima. Time je još zanimljivije vidjeti kako smo se brzo prilagodili tom ‘novom normalnom’. Čak su i državne institucije prošle ispit, ne nužno s visokim ocjenama.
Prema istraživanjima iz SAD-a, još prije pandemije je gotovo jedna trećina zaposlenih bila u mogućnosti raditi od kuće. Većinom se radi o zaposlenima u tehnološkom sektoru, no sve više i u drugim industrijama. Kao što sam već pisala u jednom postu na tu temu – vidi Rad od kuće je privilegija, radi se o svojevrsnoj privilegiji jer nisko plaćeni poslovi često nemaju takvu opciju.
Rad od kuće daje svojevrstan osjećaj slobode. Gotovo 98% ispitanika rado bi trajno ili bar jedan dio svoje karijere radili od kuće. Čitateljima moga bloga također je takva opcija draga, no ipak u značajno manjem postotku:
Fleksibilnost odabira lokacije rada visoko se penje na svim ljestvicama potencijalno novozaposlenih. Navodno dvije trećine kandidata tu vrstu fleksibilnosti navodi kao jednu od ključnih u prihvaćanju ponuda raznih poslodavaca, čak ispred njegova renomea, godišnjih odmora ili pozicije.
Novim generacijama zaposlenika online proces zapošljavanja nije odbojan, pa čak i prihvaćanje konačne ponude bez da fizički upoznaju svog šefa ili šeficu. Donedavno su se takve opcije činile nemogućima, no očito je kako je pandemija značajno ubrzala stvari.
No, za razliku od samih zaposlenika, poslodavci nisu toliko skloni takvim slobodama. Kao razloge navode smanjeni fokus, manju produktivnost, slabiju kohezivnost timova i negativan utjecaj na izgradnju korporativne kulture. Ove razloge zaposlenici često doživljavaju kao potrebu za kontrolom, odnosno, manjkom povjerenja. Vjerojatno s pravom.
Prednosti i nedostaci rada od kuće
Dok Ameri najveću prednost radu od kuće daju fleksibilnosti upravljanja svojim vremenom (32%) i opciji rada s različitih lokacija (26%), a tek na treće mjestu uštedu u vremenu zbog dolaska i odlaska na posao (21%), kod nas ta posljednja stavka, čini se, ipak ima najveći utjecaj (70%):
Naravno, rad od kuće nosi i brojne nedostatke. Očito bar polovica čitatelja (vidi rezultate ankete od gore) ne bi trajno mijenjalo radno mjesto za mogućnost rada od kuće. Gubitak granice između radnog i slobodnog vremena jednako je problem nama i Amerima (kod nas ipak u značajnijoj mjeri), no osjećaj usamljenosti koji Amerikanci osjećaju kod nas ipak, čini se, nije slučaj. No, pretpostavljam, zbog nesrazmjera raspoloživih ‘kvadrata’ za rad, nama su distrakcije kod kuće puno veći faktor.
Kakva su moja iskustva?
Na ‘remote’ način rada priviknula sam se još prije nekoliko godina, obzirom kako sam surađivala s dislociranim timovima (Frankfurt, Beč, Barcelona, Moskva…). Dominantna komunikacijska platforma bio je Skype (i danas prilično u upotrebi), no veze su često pucale jer infrastruktura nije bila na današnjem nivou. U to sam vrijeme ponekad koristila i opciju rada od kuće obzirom kako sam renovirala stan, a majstori su onda, kao i danas, imali čudan običaj raditi po svom bez obzira na dogovor (‘povjerenje je dobro, kontrola je još bolja’). Na takav sam način rada, tada, gledala isključivo kao privremen, iako mi je jako odgovaralo samostalno definirati dinamiku rada izvan ustaljenih 9-5. U isto sam se vrijeme spremala za Ironman pa sam dosta vremena trošila na presvlačenje – što bi triantlonci zvali ‘tranzicije’ 🙂 – s jednog i odlazak na drugi trening u danu. To su bili dani kada sam otvoreno ‘maštala’ o opciji rada od kuće. Uskoro je firma u kojoj radim to uvela kao mogućnost (jednom tjedno), no ipak, relativno mali je broj ljudi tako nešto redovito koristio. Menadžeri su jednostavno ‘navikli’ imati svoje ljude u uredima, nije se blagonaklono gledalo kada bi netko uzelo slobodan ponedjeljak ili petak (?) te se činilo kako je cijela ta politika pomalo ‘mrtvo slovo na papiru’ ili samo lijepa stavka za privlačenje neodlučnih novih zaposlenika.
Pandemija je sve to promijenila. Preko noći smo se svi našli doma, moj zadnji ‘fizički’ sastanak bio je 16.3., a od sljedećeg sam se dana pridružila većini uredskih zaposlenika na radu od kuće. Projekt koji vodim odvijao se putem fizičkih radionica i morali smo se, u samo par dana, ili prebaciti u isključivo online način rada ili cijeli projekt obustaviti za trajanja pandemije. Ono što me je ugodno iznenadilo tih dana je kako su se svi sudionici (pa čak i old-school ekipa) vrlo brzo naviknuli na novi režim. Sastanci (zapravo radionice) bi počinjali, za razliku od prije, točno na vrijeme, nije se gubilo na chit-chatu, a sadržaj se mogao pratiti jednako kao i na prijašnjim radionicama. Međutim, ono što se sve više počelo događati je činjenica kako nam je svima radni dan postao jako dug. Svaka minuta bila je ispunjena nekim pozivom ili sastankom i trajalo bi to sve do kasnih večernjih sati. Ponekad mi se činilo da bi mi odlazak u ured bio dobra prilika za odmor. Kuhala bih ručak u paraleli s radionicama, a često bi se zatekla (za razliku od rada u uredu) i kako jedem za ekranom. Sve su to bili prvi znaci kako je vrijeme za promjenu. Počela sam nemilosrdnije reducirati sadržaj, fokusirati se samo na najvažnije i puno više cijeniti svoje vrijeme. Radni dan bih započinjala kao svojevremeno i u uredu, a nastojala bih ga i završiti u neko normalno vrijeme. Tada se, u punom svjetlu, pokazao i dokazao trenutak u kojem u par sekundi uskačem u sportsku odjeću i odlazim na rekreaciju. Time sam dobila minimalno sat više u danu. Nekima kolegama je to uštedjelo i do 3 sata dnevno koje su sada, puno kvalitetnije, mogli provesti sa svojim najbližima ili u aktivnostima koje vole.
Od prošloga sam tjedna ponovo u uredu. Pomalo je to čudan osjećaj nakon dva i pol mjeseca izbivanja. S jedne strane čini se kao povratak na staro, a s druge, opet, teško da će išta ostati isto. Sigurna sam kako okus slobode koji smo, bar mi ‘uredski štakori’ imali priliku osjetiti ovih mjeseci, neće samo tako zamrijeti. Vrijeme je za promjenu našeg odnosa prema poslu i odnosa posla prema nama. Ne radimo za tvorničkim trakama, davno su nas zamijenili strojevi, a i roboti. Čini se kako je i uredski posao spreman za trajnu transformaciju. Vidjet ćemo.
Jeste li se vratili na svoja radna mjesta? Kakav je osjećaj biti ponovo u takvom okruženju?
