Priznajem, poprilično sam se navukla na ideju minimalizma. O tom životnom stilu pisala sam prije koji tjedan (vidi Minimalizam (ni)je odgovor?). Suština cijele stvari je u čišćenju života od svega što je nebitno kako bi u njega unijeli ono što nam je stvarno važno. Ono nije uskraćivanje, već svijest kako sve što trebamo zapravo već imamo.
Moj je minimalistički put počeo u zadnjih godinu-dvije, uz dosta vrludanja i traženja. U početku se isključivo odnosilo na stvari, no sve više pokušavam unijeti minimalizam u sve aspekte života – prehranu, sport, posao i hobije. O tom aspektu tek ću pisati.
Iako to nisam javno objavila na ovom blogu do sad, ova je godina za mene počela kao ‘no-spend’ ili godina bez kupovine. Odluka je pala tamo negdje oko Božića jer me obično taj period godine užasne kada vidim količinu neracionalnog šopinga koji nas okružuje. Iz neke navike, a i bjesomučnog marketinga, prvi dani siječnja obično su ti kada sam, misleći kako je to super racionalno, odlazila u kupovinu. Cijene su tada (ili bi bar trebale biti) nešto realnije u odnosu na one blagdanske, pa se, navodno, može dobro uštedjeti. No često bi takvi izleti završavali s više stvari od onih koje sam objektivno trebala, jer novac koji sam ‘sačuvala’ kupujući jeftinije potrošila bih kupnjom veće količine istog ili potpuno neplanskih stvari.
Ove sam godine odlučila drugačije. Bez kupnje, ili još bolje, trošenja dragocjenog vremena na obilaske šoping centara. Korištenja tog vremena za pametnije stvari – čitanje, šetanje, učenje, obitelj, sport. Ono bitno.
Nakon gotovo tri mjeseca u tom modu, ne osjećam kako mi išta fali. Dapače, čak sam u fazi ‘ekstremnog’ čišćenja svog okruženja od viška. Poklanjam, dijelim, prodajem. Stvaram više prostora jer mi manje treba. Tome posvećujem cijelu ovu godinu.
Ključ je u shvaćanju kako imam sve što mi treba. I kako se ono, što zapravo jedino trebam, ionako ne kupuje novcem. Tada je svaka odluka o kupovini zapravo jednostavna. Osim onih koji stvarno gladuju ili su na rubu siromaštva, velika većina nas ima DOSTA. Zašto onda stalno jurimo za nečim novim?
Odjeća i obuća
Nakon ‘inventure’ koju radim ovih dana, jasno je kako je ovaj dio najsporniji. Iako su već prošle tri godine od renoviranja stana i istog procesa ‘razduživanja’, u njega sam ponovo uspjela unijeti gomilu nepotrebnog. A najviše odjeće i obuće.
Želja mi je stvoriti minimalističku garderobu, nešto po uzoru na Projekt 333 o čemu sam već pisala. Raspodijeliti godinu u četiri tromjesečna ciklusa u kojem bi nosila ograničen broj komada odjeće. Pretpostavka je kako se ta odjeća (i obuća) može kombinirati u bezbroj kombinacija, a tromjesečni ciklus ti omogućuje te stvari u potpunosti ‘iznositi’ i ranije zamijeniti no što bi to bio slučaj s većim brojem odjevnih predmeta na raspolaganju.
Po mom sudu, ionako previše vremena trošimo na razmišljanje o odijevanju. Na kraju krajeva, to što obučemo jedino je nama bitno obzirom je većina ljudi fokusirana isključivo na sebe i ono što je ‘na njima’. Sve nas raduje neka nova krpica, ali ako je ona proizvod želje da se ‘drži korak’ s drugima ili Instagram selebritijima, onda promislimo još jednom. Meni osobno je to postalo apsolutno nevažno i ne vidim kako ću posebno patiti radi toga.
Sportska oprema
Ovo je, bar prije, bio teži slučaj. Bivša sam triatlonka, a količina potrebne sportske opreme za taj sport (pričamo o tri) je neopisiva. Iako se radi o fenomenalnom obliku rekreacije koji bi svakom preporučila, oprema koju traži vas može baciti u financijski ‘limbo’. Naravno, najskuplji je bicikl, no sve što ide uz njega i općenito u taj sport, nije nešto što si lako možemo priuštiti. Ako u to uključimo i startnine za trke koje mogu dosegnuti i do 500 eura za one svjetskog kalibra, bavljenje ovim sportom nemoguće je velikoj većini. Naravno, oni mudriji, kupovat će rabljeno često i u pola cijene. No čak i da se bavite trčanjem kao većina moji prijatelja te sudjelujete na trkama koje se održavaju gotovo svakoga vikenda, financijski vam neće biti lako.
Sportska oprema, rekla bih, zauzima dobar dio moje garderobe. Posljedica je to desetogodišnjeg stila života, ali i svojevrsne nezasitnosti u kupovini. Onome tko voli sport ne moram puno objašnjavati. No danas, kada sam značajno smanjila intenzitet bavljenja tim (a i drugim) sportom općenito, potreba za novom opremom praktično ne postoji, a ovo što posjedujem vjerujem kako je dostatno za puno godina umjerenog treniranja. Neke od problema s viškom riješili su i lopovi, tako da od prošle godine brojim jedan bicikl manje 😉
Nisam nikada bila ljubitelj teretana. Preferiram vježbanje na otvorenom jer me vrijeme provedeno na radnom mjestu jednostavno ‘tjera’ van. S jednom odličnom ekipom vježbam već više od pola godine na otvorenom, tri puta tjedno prije posla u 6:15 ujutro. To je danas izgleda toliko postalo nevjerojatno da je o tome pisao i Jutarnji. Iza nas su zima, jesen i ljeto. Veselimo se proljeću jer se razdanilo. Ukratko, nije potrebno odlaziti u skupe teretane. Boravak u prirodi ne košta ništa.
Knjige i časopisi
Ovo je također jedan teži dio. Pisala sam o tome u objavi Zašto gomilamo stvari koje ne trebamo?. Knjige više ne kupujem, samo posuđujem preko on-line knjižara, a sve pretplate na časopise sam otkazala. Ionako sav sadržaj koji me zanima mogu pronaći na internetu. Upravo sam danas obnovila članstvo u Knjižnicama grada Zagreba, a knjige biram i rezerviram putem njihovog on-line kataloga. Sve za samo 50 kuna godišnje. Pretplata na američku knjižnicu s bezbroj elektroničkih i audio knjiga plaćam 26 dolara godišnje.
Multimedija
Ubraja računala, pametne i nepametne telefone, tablete i slično. Ovo stvarno ne bi trebao biti problem jer imam što mi treba. Međutim, kako nas okruženje nas stalno bombardira novim gedžetima, apgrejdima i sličnom, trebat će jaka snaga volje ne posegnuti za nekim komadićem opreme koji ‘baš baš trebam’. Za sada takve nema na obzoru, a otkad je ova objava javna, neću imati obraza posegnuti za tako nečim.
Ono što kupujem
Iz gore navedene liste izostavljene su hrana (ne uzgajam još) i higijenske potrepštine (ne proizvodim još). I jedan vrlo važan segment – putovanja. U tom dijelu nemam dileme kako se novac uložen u to višestruko vraća kroz iskustva i drugačiji pogled na svijet koji stječemo. Naravno, sve pod pretpostavkom kako smo novac za takvo putovanje uštedjeli prije.
Drugo područje gdje također se ne bi trebalo uskraćivati je edukacija. Kontinuirano učenje (također ono koje si možemo priuštiti) trebalo bi biti prioritet svakome, neovisno o dobi. Stvari se oko nas odvijaju nevjerojatnom brzinom i dok tražimo laku zabavu na Facebooku i/ili Instagramu, bingeamo na Netflixu, neki se roboti obučavaju za posao koji radimo.
I za kraj, šoping sam po sebi nije ništa loše. Problem nastaje kada trošimo novac koji nemamo (kreditne kartice, minusi na računima) na stvari koje ne trebamo. Kada mislimo da će nam te stvari donijeti sreću i zadovoljstvo ili možda impresionirati druge. Ja se iskreno nadam kako je taj period života trajno iza mene.
Tetka
Kakve su tvoje šoping navike? Kupuješ samo kad nešto trebaš ili kada se osjećaš loše? Kupuješ li impulzivno? Imaš li potrebe mijenjati svoje potrošačke navike?
