U zadnjih sam mjesec dana napisala dva vodiča na temu drugoga i trećeg stupa mirovinskog osiguranja. U oba sam nastojala dati što je više moguće korisnih informacija, uključujući i analizu strategije ulaganja te, iako nezahvalno, dati i svoje mišljenje / preporuku što dalje.
Ono što sam vjerojatno krivo pretpostavila je kako će takav vodič, osim što će informirati, potaknuti i na akciju. Čini se kako je za takvo nešto ipak potreban veći ‘push’. Ovaj post ide upravo u tom smjeru.
Kada pred sobom imate gomilu opcija, vrlo je izgledno kako nećete odabrati niti jednu. O tome su već napisane gomile knjiga, možda je najpoznatija ona nobelovca Thalera – Poticaj (‘Nudge’), a meni najinteresantniji primjer je onaj s doniranjem organa (preporučam knjigu ako je već niste čitali).
Mišljenja sam kako se u tome, uz nezaobilaznu bolnost procesa razmišljanja, krije razlog zašto donosimo (ili ne donosimo) financijske odluke.
Pisanjem ovog bloga dala sam si u zadaću pokušati to promijeniti, bez obzira do koliko malog kruga ljudi ova poruka može dospjeti. Moji su motivi nadasve i sebični jer pisanjem o onome što me zanima (i što smatram kako bi drugi trebali čuti) poboljšavam i svoje razumijevanje te se tjeram na akciju. Napominjem kako meni osobne financije nisu profesija i kako u ovom (a i svakom drugom) odlučivanju sam jednako loša kao i drugi.
Ovaj post ide u tom smjeru. Pokušati osvijestiti, na dvama bliskim primjerima, što izostanak odlučivanjamože značiti za našu financijsku budućnost.
Treći stup (DMF)
Ako ste pratili moj blog do sad, na temu trećeg stupa napisala sam nekoliko postova. U međuvremenu se promijenio i Zakon pa je taj oblik ulaganja postao nešto atraktivniji (primarno mislim na ukidanje ekstremno visokih ulaznih i izlaznih naknada). Zbog količine promjena odlučila sam napisati i kratki vodič: 15 koraka koje moraš znati prije no što investiraš u treći stup koji je trebao pomoći onima neodlučnima ili neinformiranima . Ukoliko niste, svakako ga preuzmite i pročitajte ovdje.
U ovom bih vam postu, na konkretnom primjeru, htjela pojasniti što je, za neke od nas, značilo neodlučivanje ulaganja u treći (bar do sada jer je budućnost nemoguće prognozirati).
Prije svega napominjem kako treći stup ne smatram (za razliku od medija i države) najboljom mogućom opcijom investiranja niti ga želim promovirati kao takvoga. Njegova je privlačnost u državnim poticajima i (odnedavno) poreznim beneficijama ukoliko za vas uplaćuje poslodavac. No, želja mi je, na tom primjeru pojasniti što općenito znači ne investirati pa makar i u sub-optimalne financijske instrumente. Ako je alternativa (a često jest) potrošnja, onda je i držanje novaca ‘na banci’ sigurno bolja opcija. No, krenimo konkretnije.
Treći stup mirovinskog osiguranja uveden je 2002. godine. Te se godine prvo pojavio Raiffeisen DMF, a godinu kasnije AZ Profit, AZ Benefit te CO. Oni i danas drže 82% tržišta (prema broju članova). Podsjećam, danas postoji osam DMF-ova s ukupno 300-tinjak članova (ulagača).
Recimo kako ste se te davne 2003. godine odlučili investirati minimalni godišnji iznos od 5,000 kuna za dobivanje maksimalnih državnih poticajnih sredstava (DPS). Ulazna naknada tada se plaćala u iznosu od 1,250 kuna (uzela sam za sve promatrane fondove isti iznos), ali su i poticaji tada bili jednaki tome iznosu (sve do negdje 2010. godine).
Kao i obično, a vrijedi i danas, dok su se neki odlučili godišnje odvajati 5,000 kuna u štednju, drugi to nisu napravili. Razlozi jednih i drugih su, za ovu analizu, nebitni.
Pogledajmo kako su prošli oni koji su se na taj korak odlučili.
Uzela sam u analizu 3 najveća fonda (AZ Profit, AZ Benefit i Raiffeisen) koji su, kao što sam gore navela, postojali 2003. godine. Cilj mi nije promovirati ove fondove (ono što mislim o nekima od njih sam već davno napisala), nego pokazati što kakav je efekt imala odluka na investiranje u bilo od kojih navedenih u odnosu na neinvestiranje.
Ukratko, nakon punih 15 godina poslovanja ovih fondova (2004. godinu tretirala sam kao prvu godinu, a 2018 kao zadnju), ovo su rezultati:
| FOND | Uloženo | Ulazna | DPS | Zarada fonda | Ukupno |
|---|---|---|---|---|---|
| RAIFFEISEN | 80,000 | -1,250 | 14,250 | 44,533 | 137,533 |
| AZ PROFIT | 80,000 | -1,250 | 14,250 | 37,735 | 130,735 |
| AZ BENEFIT | 80,000 | -1,250 | 14,250 | 53,091 | 146,091 |
Ukratko, u 15 proteklih godina uložili ste 80,000 kuna (točnije 78,750 ako gledamo umanjeno za ulaznu naknadu). Na taj ste iznos dobili DPS u iznosu od 14,250 kuna (država obično plaća doprinose u sljedećoj godini) te, ovisno o fondu, dodatno zaradili od 38 do 54 tisuće kuna (prinos fonda). Ukratko, vaš ulog je za 65-85% veći. Prosječan godišnji prinos po fondovima izgledao je ovako (ovo je ekstrakt moje kalkulacije):
| FOND | PGP % |
| RAIFFEISEN | 4.98% |
| AZ PROFIT | 4.40% |
| AZ BENEFIT | 5.70% |
Naravno, pričamo o povijesnim iznosima, a oni nikada nisu dobar pokazatelj onih budućih. Tako je, na primjer, AZ Profit zadnje dvije godine poslovao s minusom, AZ Benefit je također završio u minusu u 2018. godini, a RF s jedva 1,48% (podaci preuzeti s Hrportfolio).
Međutim, to je ovdje manje bitno. U svakom je životnom trenutku nešto bolja opcija od drugog. Najgora, u gore navedenom slučaju je bila: (a) ‘spiskati’ 80,000 kuna (oko 10,5 tisuća eura) na kojekakve gluposti (i sama sam imala takve ‘izlete’) ili (b) spremiti u madrac i ne investirati (čak i oročiti u banci budući kamatne stope nisu bile ovako niske).
Naravno kako uvijek trebamo gledati realne prinose (umanjene za inflaciju). Ona je, prosječno, u navedenom periodu iznosila oko 2% godišnje. To znači kako je netko, pod pretpostavkom kako nije potrošio navedeni iznos (opcija a), dodatno zbog inflacije izgubio gotovo 30% vrijednosti u promatranih 15 godina (opcija b).
Kao što ste mogli vidjeti iz prethodne analize, nije svejedno niti koji ste fond odabrali. U konkretnom primjeru, razlika između najbolje i najgore od prikazanih opcija je više od 2,000 eura. Još jedna odluka koja može imati utjecaj na našu financijsku budućnost.
Naravno, u cijelu kalkulaciju trebate uračunati i činjenicu kako do svojih novaca ne možete prije 55-te godine života (prije je ograničenje bilo na 50-toj) niti odjednom (samo 30%).
Bez obzira na sve manjkavosti trećeg, ne vjerujem kako je puno onih koji su te novce oplodili na bolji način. Ako jesu, neka slobodno zanemare ovaj tekst.
Drugi stup (OMF)
Drugi primjer također dajem potaknuta analizom drugog stupa o kojem sam također sastavila kratki vodič. Ukoliko niste, preporučam vam ‘skinuti’ ga na ovom linku – Sve što trebaš znati o drugom stupu.
U ovom slučaju, ako smo zaposleni, nemamo opcije odlučivanja ulagati ili ne. Drugi stup je zakonska obaveza i u njega svakoga mjeseca izdvajamo 5% bruto plaće.
Gdje je tu onda faktor odlučivanja? Pa, prije svega, u prvih mjesec dana od zapošljavanja. Tada nas REGOS (provjeri u Vodiču ako ne znaš o kakvoj se instituciji radi), ukoliko ne odlučimo sami, ‘smješta’ u jedan od fondova kategorije B. Fondovi kategorije B zamišljeni su kao nekakva ‘sredina’ između konzervativne kategorije C (koja ne smije držati dionice) te agresivnije kategorije A (koja drži dionice u većem omjeru).
Inicijalno, kod uvođenja drugog stupa nisu postojale tri kategorije nego smo svi svrstani u jednu jedinu (današnju B). 2014. godine, uvode se dodatne dvije kategorije koje su trebale bolje odgovarati mlađim i/ili starijim ulagačima. Podsjećam, mlađi ulagači, u teoriji, mogu ući u veći rizik (povećan udio dionica) jer im je investicijski horizont duži od na primjer onih koji imaju manje od 5 godina do mirovine.
Neovisno od godinama, većina nije napravila nikakav odabir nego ostala u kategoriji B. Očito je kako i današnji novozaposleni također ne izabiru (REGOS odabire) sudeći po tome kako je gotovo 98% članovima kategorije B (iako čak 92% ima 10 i više godina do mirovine – provjeri u Vodiču).
Inače, izuzetno sam kritična prema investicijskoj strategiji naših OMF-ova, odnosno kvaliteti upravljanja našim novcem. Često se pozivaju na zakonska ograničenja u ulaganjima, no ako pogledate moj komentar u Vodiču, ona uopće nisu problem. Ja bih bila presretna kada bi se držali navedenih ograničenja jer bi mi ona donijela puno veće prinose od onih koje naši fond menadžeri ostvaruju. To bi donijelo i veći rizik, ali nije li upravo bavljenje rizicima njihov posao? Upravo u tom kontekstu, geografska i valutna diverzifikacija je praktično nepostojeća (za što također nema opravdanja) što konkretno uvećava rizik ovog ulaganja.
Ukratko, zadnjih 10 godina, dok je svijet ‘jahao’ na valu najduljeg rasta dioničkog tržišta u povijesti (vidi index S&P 500), naši su se ‘upravitelji’ držali državnih obveznica i dionica domaćih kompanija. Jasno je kako takav tip ulaganja (za mirovinu) ne treba biti prerizičan, no nije li pronalazak optimalnih omjera upravo taj zbog kojih ih (pre)skupo plaćamo?
U analizu sam uzela AZ-B obavezni MF koji je, u zadnjih 16 godina (od 2002. godine) imao prosječan prinos od 5,9% (doduše zadnje dvije godine tek nešto više od 1%). U zadnje 4 godine (radi daljnje usporedbe), prosječan prinos bio mu je oko 3,5%. Fond pod istim upravljanjem, ali kategorije A (vidi AZ-A) imao je prosječan prinos od 6,6%. Naglašavam kako je relativno nebitno koje sam fondove uzela, vrlo su slične razlike i kod drugih.
Pitanje je, koliko razlika od, recimo 2,5% na godišnjoj razini, donosi prinosa u vremenskom periodu od 20-40 godina (ako, na primjer, uzmemo da se radi o osobi od 45 godina koja do mirovine ima još 20-tak ili nekome tko tek započinje s radom pa ima još 40 godina ispred sebe)?
Oba primjera napravila sam na plaći od 10,000 kuna bruto (godišnje izdvajanje u OMF je tada oko 6,000 kuna). U obzir nisam uzela naknade (koje su također pozamašne, ali se postotno ne razlikuju previše od fonda do fonda).
Dakle, osoba A tek se zaposlila i godišnje izdvaja 6,000 kuna u drugi stup. Razlika od 2,5% na 40 godina štednje iznosila bi kako slijedi (neka vas ne bune iznosi u dolarima jer valutu nisam mogla promijeniti – koristila sam Finance Calculator):
U sljedećih 40 godina, akumulirana razlika iznosila bi 164 tisuće kuna, ili više od 20 tisuća eura (napomena: slobodno mijenjate iznose kako smatrate potrebnim).
U drugom primjeru uzimamo osobu koja je u doba uvođenja drugog stupa imala oko 30 godina, danas ima oko 45 i do mirovine još nekih dvadesetak. Ona je u OMF-u akumulirala određeni iznos (opet sam pretpostavila oko 6,000 kuna godišnjeg izdvajanaj). Ona je akumulirala oko 150,000 kuna do kraja 2014. godine (uključuje prinose koje je fond ostvario). Ta osoba može razmisliti o promjeni kategorije drugog stupa i potencijalno višem prinosu.
Koliko iznosi 2,5% razlike u prinosu u sljedećih 20 godina? Opet ubacimo u Finance Calculator:
Prema gornjoj tablici, razlika je oko 130 tisuća kuna. Kao i u prethodnom primjeru, igrajte se s brojkama kako vam je drago.
Naravno kako priča o drugom stupu ima svoje dobre i loše strane. Nije mi ovdje bio cilj dokazivati valjanost drugog niti politiku vezanu uz mirovine. Zanimao me isključivo financijski efekt razlike u prinosima (primjenjivo na sve ulagačke instrumente) u kontekstu vremena.
Što je zaključak ove priče?
Kao i u drugim segmentima života, često se susrećemo s važnim odlukama. Rijetki su u tome odlični pa razmotre dobre i loše strane raznih opcija te donesu racionalnu i najrazumniju moguću odluku. Većina nas, kao što piše Thaler, smo tipična ljudska bića i često ne donosimo racionalne ekonomske odluke. Pogotovo kada su u pitanju emocije. A odluke o novcu spadaju u takav tip.
Tada često, ne znajući što niti kako odlučiti, prepuštamo vremenu ili drugima da odluče za nas. Ovaj je post namijenjen osvješćivanju i preispitivanju upravo toga dijela – koliko manjak našeg odlučivanja može imati utjecaja na našu financijsku budućnost?
Kako stojite po pitanju donošenja financijskih odluka? Prepuštate li drugima – partneru, državi ili nekom drugome da odluči za vas? Što vas najviše sprječava u tome da to napravite sami?
