Upornost je sve – tvrdi Angela.
Puno je knjiga o traženju sebe, identificiranju životnih interesa, slijeđenja ‘poziva’. Čini se kako je pritisak da se tako nešto nađe sve izraženiji, a naročito se osjeća u odgoju djece. Tako ih, čim prohodaju, roditelji upisuju na kojekakve izvanvrtićke i/ili izvanškolske aktivnosti ne bi li, dovoljno rano, pronašli ‘sebe’. Kako ne bi ponovili grešku svojih srednjovječnih roditelja koji se još uvijek traže 😉
Nisam roditelj, ali sam Tetka, a imam i zeru životnog iskustva. I još uvijek se tražim. Samo sad, po prvi put u životu, ne smatram to nimalo lošim niti promašenim. Čak štoviše, uzbuđuje me pomisao kako put kojim sam do sada išla možda nije moj ‘pravi’ put. A opet, možda baš i je, tko zna. Svojim nećakinjama pokušavam isto to reći. Neka se ne opterećuju budućnošću, neka promatraju sebe i traže svoj ‘poziv’, svoju strast. Možda ju nađu odmah, a možda u svojim 80-tima. Nikad nije kasno.
Ono što mi je trebalo preko 40 godina za shvatiti je, kada upoznaš sebe i svoje mogućnosti, ništa više nije nemoguće. Nema straha od budućnosti, od robota ili konkurencije sposobnijih, pametnijih i vještijih. Jedini strah koji me najiskrenije proganja je strah od bolesti. Ona značajno smanjuje naše životne šanse i samo oni najjači među nama uspijevaju se izdići iz takvih situacija. To su, jednom rječju, heroji. Iz čege proizlazi kako mi, koji smo zdravi, nemamo izgovora.
Ova knjiga govori o tome kako se strašću i upornošću mogu ostvariti velike stvari.
Naravno, za one vrhunske dosege, potrebne su određene genetske predispozicije, urođeni talent, ali i gomile i gomile sati svjesnoga usavršavanja. No za naše, svakodnevne, jednostavne životne situacije, rad i upornost donose rezultate. Upisati kakav tečaj, naučiti neku novu vještinu, promijeniti čak i struku, nisu nemogući i neostvarivi ciljevi. No ipak, velik broj ljudi nikada niti ne pokuša. Pri prvoj prepreci odustaju. To je naročito izraženo kod onih koji u životu nisu puno puta udarili u zid. Jednostavno, nisu razvili otpornost prema nedaćama.
Knjiga o kojoj pišem govori o tome kako talent nije determinirajući. On je važan, ali ukoliko nema komponentu upornosti i strasti, možda nikada neće dovesti do željenog cilja. Upravo je UPORNOST onaj nazivnik koji povezuje sve uspješne ljude u njenoj studiji.
Prema autorici, četiri su glavna obilježja ‘uspjeha’. Prvi je pronalazak interesa, intrinzičnog uživanja u onome čime se bavimo. To ne znači kako svaki aspekt onoga čime se okupiramo treba biti fenomenalno uzbudljiv, već kako, u cjelini, jednostavno volimo to što radimo.
Drugi važan aspekt je fokusirana, dnevna discipliniranost u svladavanju vještina odabranog zanimanja. Sve s ciljem svakodnevnog usavršavanja i postizanja maksimuma.
Zatim, ključan je smisao – ono što radimo doprinosi dobrobiti nas i onih oko nas. To ne mora biti očito u u početku, no vremenom je smisao naših aktivnosti potrebno sagledati u kontekstu zadovoljstva zajednice kojoj pripadamo.
I posljednji dio odnosi se na – nadu. Ona nas drži ‘iznad vode’ kada stvari postanu teške, a brige nepremostive. Nada kako će se situacija promijeniti, kako ima ‘svjetla na kraju tunela’.
I zato, onih dana kada nas život sruši na pod, ako se ustanemo, UPORNOST pobjeđuje. No ako ostanemo ležati na podu, upornost gubi, a time i mi.
Ako vam je tema interesantna, a ne čita vam se cijela knjiga, pogledajte TED Talk autorice ovdje.
