Za Noć vještica, večer uoči blagdana Svih svetih, ‘poganski’ običaj preuzet sa Zapada, svi znaju. Da li zbog poznatog Carpenterovog filma ili činjenice kako svaku priliku za konzumerizam koja dolazi iz Amerike nekritički usvajamo? Odjednom postaje ‘tradicija’ iako je, bar se nadam, samo trend. Prilika za ‘postanje’ svog ‘selfija’ na Instagramu i/ili kafićima za zaradu. Potpuno u suprotnosti stvarnoj tradiciji u ovim krajevima, a i vjerskim običajima u koje se mnogi tako revno kunu.
Nekada je u ovim krajevima, u doba socijalizma, ovaj dan bio obilježavan u sasvim drugom ozračju. Slavili smo Svjetski dan štednje.
Predstavnici banaka dolazili bi u škole i poklanjali kasice-prasice, novorođenim bebama otvarali se računi, djecu se učilo štednji. Svi smo imali neke Pčelice, Mede-štede i slične, ne znam više kako su se zvali, štedne račune. Danas je, kao i svi takvi običaji, zamijenjen svojom suprotnošću – blještavilom i konzumerizmom.
Svjetski dan štednje nastao je 1924. godine i Italiji, nakon Prvog međunarodnog kongresa štedioničara. Meni posebno zanimljivo je to što se kongres održao u sjedištu banke CARIPLO (današnja Banca Intesa) kojeg sam imala prilike posjetiti za vrijeme studija u Milanu kojeg je financirala upravo ta banka.
Cilj kongresa bio je pronaći način izlaska iz krize prouzročene Prvim svjetskim ratom, a sudionici su se usaglasili kako je štednja nužna za razvoj čovječanstva.
Međutim, iako se danas u Hrvatskoj (a i drugdje) štedi više no ikad, taj ušteđeni novac svakodnevno gubi na vrijednosti.
Prema zadnjem biltenu HNB-a, štednja kućanstava u Hrvatskoj krajem ljeta 2018 iznosila je oko 200 milijardi kuna (gotovo 27 milijardi eura). Pri tome, zadnjih par godina, najviše rastu kunski i devizni depoziti jer ljudi čak više ne oročavaju štednju zbog iznimno niskih kamata.
Ogroman novac koji se ne oplođuje. Zašto se onda, unatoč tome, novac na računima i dalje povećava? Odnosno, zašto se ne investira u nešto drugo?
a) Jednostavnost – deponiranje novca je tradicionalan pristup za koji nije potrebno puno znanja niti energije. Staviš novce u banku i oni rastu. Ne treba pratiti situaciju na tržištu, niti se upoznati s drugim oblicima ulaganja. Financijska pismenost je, u nas, objektivno vrlo niska, a njena primjenjivost u svakodnevnom životu još manja.
b) Strah – nakon što su se mnogi opekli na dionicama za vrijeme zadnje velike financijske krize 2008 godine, rijetki se odlučuju na takvo nešto. Ljudi općenito ne vole gubiti novac, pogotovo na nešto što ne razumiju. Ulaganje u štednju smatra se nerizičnim. Logika je – možda baš neću zaraditi, ali neću ni izgubiti. Štedni ulozi osigurani su do visine 100 tisuća eura pa se ni rizik bankrota banke u kojoj držimo novce ne ‘pika’.
No da li je to baš tako? Bankrot banaka nije česta pojava, no događa se (ni bankrot države nije potpuno nerealna mogućnost). Naši ulozi osigurani su u protuvrijednosti u kunama, a njena vrijednost ovisi o tome koliko je jaka naša ekonomija.
Ne zaboravimo ni sitan detalj kako se na takvu, minornu kamatu, plaća porez u visini 12% te pripadajući prirez (u Zagrebu 18%).
Kamatne stope na štednju su u zadnjih 5 godina pale s 3,5-4% na 0,5-1%. U nekim zapadnim zemljama čak su i negativne. To praktično znači kako bankama danas plaćamo čuvanje našeg novca.
Osim vrlo niskih kamata na štednju, naše uloge dodatno obezvrjeđuje inflacija. Ona je u nizu od zadnjih par godina (2014- 2016) čak bila negativna (deflacija), no ako promatramo dulje vremensko razdoblje (recimo zadnjih 20 godina), kumulativno je iznosila gotovo 60% (ili ugrubo, oko 3% godišnje). Dakle, uz 0,5 do 1% kamate na štednju, naš novac zapravo gubi na vrijednosti 1,5 do 2% i, umjesto da se ‘bogatimo‘, mi zapravo u kontinuitetu osiromašujemo.
Što je rješenje? Držanje u čarapama (ili madracima) kao tradicionalan štedni model u ovim krajevima to sigurno nije. Recimo da je naša baka negdje ‘na sigurno’ pohranila 1,000 kuna prije nekih 20-tak godina, danas bi za njih si mogla priuštiti robe u protuvrijednosti od samo 400 zbog rasta potrošačkih cijena. Zato često stari ljudi izgube pojam o novcu pa često budu predmet obiteljskih zafrkancija 🙂
Kako spriječiti to ‘curenje’ novca? Neki predlažu kupiti nekretnine, drugi dionice, treći fondove, obveznice, bitcoine, zlato. Koja je to najmanje rizična, nezahtjevna, a financijski najproduktivnija varijanta? Svi tražimo magičnu formulu koja će nam osigurati mirnu budućnost. Čak i oni koji su u kartičnim dugovima, minusima na tekućem ili potrošačkim kreditima pitaju isto. Iako je, bar u njihovom slučaju, maksimalno brza otplata takvih kredita jedina i najisplativija investicija. S najvećim povratom.
Ukratko, magične formule nema. Da je znamo, na svijetu ne bi bilo samo 1% milijunaša (s 46% svjetskog bogatstva). Svakom bi bile dostupne mudrosti ‘proizvodnje novca’, no bojim se kako taj dan neće skoro doći. Najveći dio njih je do bogatstva došao pokretanjem vlastitog biznisa, pa možda to nije loš ‘hint’ za one koji se žele oprobati.
Do tada, formula koje se ja držim je – sve pomalo. Prije svega, nastojim ne uzimati nepotrebne i skupe kredite, ne ulaziti u dugove. Držim kako je dugoročno najisplativija investicija ulaganje u financijsko i svako drugo obrazovanje te, prije svega, u zdravlje. U domeni financija gledam alocirati višak love u razne oblike ulaganja, s različitim stupnjem rizika prilagođenoj mojoj dobi, financijskim ciljevima i sklonosti riziku. Nastojim smanjiti geografsku izloženost svojih ulaganja, ne ulagati sve u jednu valutu i na jednom tržištu (kao što to rade naši mirovinski fondovi). Kontinuirano raditi na povećanju svojih primanja, možda jednog dana i pokrenuti vlastiti posao.
To je neki moj put, planiram analizirati, pišući ovaj blog, svaki od navedenih oblika te istovremeno graditi i raditi na svojoj strategiji. Koliko i kako ćete vi bildati svoje portfelje, sukladne vašim financijskim ambicijama, isključivo je na vama. U tome ću nastojati pomoći koliko god je u mojoj moći.
