Moji su roditelji, kao što vjerujem i vaši, bili vrijedni i pošteni radnici (sad su u zasluženoj mirovini). Svojim su malim plaćama uspjeli, vlastitim snagama i bez dugova, sagraditi kuću i školovati djecu. Kao i većina u to doba, radni su vijek, sve do ratnih 90-tih, proveli manje-više u jednoj firmi.
No tada, stari u 45-oj, a stara u 40-toj godini života, ostaju bez posla. Lako je sada kriviti rat, no problemi u njihovim firmama počeli su puno prije no što su zapucale prve puške. Sestra je taman završila faks, ja srednju. Odjednom u kući četiri punoljetne, zdrave i radno sposobne osobe – bez posla. Iako sam cijelo školovanje bila odličan đak, nastavak je, odjednom, postao upitan. Okruženje poslijeratno, što je od firmi valjalo je životarilo, ostale su propale.
Bez ikakvog ranijeg poduzetničkog iskustva, starci otvaraju mali obrt s isključivim ciljem preživljavanja. Stara radi cijeli dan, stari je angažiran ‘u nabavi’, sestra ‘vodi papire’, a ja, najmlađa, pomažem gdje stignem.
Mislim kako nikada prije (niti poslije) nismo, kao obitelj, tako skladno i dobro funkcionirali. Zajednička je odluka bila kako se ja svakako moram nastaviti školovati, pod svaku cijenu. Sestra traži posao na sve strane. Konačno uspijeva, plaća jedva minimalac, taman pokriva troškove puta na posao i ‘gablec’. Naslušali smo se priča kako se za taj iznos ‘ne isplati ustati iz kreveta’. Valja napomenuti kako je moja sestra bila jedna od boljih učenica i studentica svoje generacije. Vrijedna i pametna (još uvijek je takva 😊).
Ja krenula na faks, ubrzo našla poslić ‘sa strane’. Nakon predavanja, tipkala bih i obrađivala tekstove za jednog grafičkog dizajnera, pisala seminare onim ‘lijenima’ na faksu. Zahvaljući tome, naučila raditi na kompjuteru (tada ih nije bilo u svakom domu kao danas). Moji su roditelji vrlo brzo, unatoč lošoj financijskoj situaciji, odlučili investirati u moj prvi PC386. Na faks je stigao i internet, počinjalo je neko novo doba.
Radila sam sve čega sam se mogla dohvatiti jer me doma nisu imali čime financirati. Tada, na trećoj godini faksa, dobivam stipendiju tada sigurno najbolje osječke firme, a taj iznos postaje jedan od viših pojedinačnih prihoda u domaćinstvu. Unatoč tome, nikada nisam morala dati ni kune u kuću, sve što sam zaradila mogla sam potrošiti kako god sam htjela (sada mislim kako to nije bila dobra odluka mojih roditelja, no o tom drugi put).
Sestrina situacija također postaje zanimljiva. Kako je firma u kojoj je počela raditi lagano tonula ka dnu, u međuvremenu se u lokalnoj banci otvorio natječaj. Kandidata je bilo bezbroj (rat je uništio gotovo sve firme u okruženju), povlačile su se veze na sve strane. Ona jednostavno nije imala nikakvo ‘ime’ iza sebe tako si je davala vrlo male šanse za zaposlenje. No ipak, unatoč svemu, dobiva posao. Niti danas ne zna točno tko se za nju ‘zauzeo’.
Uza sve obaveze, sestra i ja i dalje pomažemo oko obiteljskog ‘biznisa’, stari brine o domaćinstvu, svaki dan kuha ručak za sve nas (totalni izlazak iz zone komfora 😊), a mama uspijeva nakon godinu-dvije dana zaposliti jednu osobu za ispomoć. Nekako smo isplivali.
Zašto pričam ovu priču?
Često se životne situacije čine neizglednima. Problemi nepremostivima. Tada je najlakše dići ruke od svega i predati se očaju. Sva sreća moji roditelji nisu bili takvi. Naučili su, a tako i nas, živjeti na minimumu. U skladu s (vrlo skromnim) mogućnostima. Glavna mantra u kući je bila – ‘preživjeli smo rat, preživjet ćemo i ovo’. Trebamo biti uporni. I još više raditi.
Zato sam, unatoč brojnim životnim izazovima i kasnije u životu, nekako uvjerena kako je sve što se događa savladivo. Kako me ne može slomiti. Ima uspona i padova, često brutalnih, ali gledam glavu držati iznad površine. I dalje moja obitelj funkcionira kao stroj, tu smo, pomažemo si. Na raspolaganju smo jedni drugima.
Ima onih koji su preživjeli puno gore stvari. Neki se od toga nisu nikad oporavili, niti neće. Ali ima i onih koji ne znaju što bi sa sobom, iako im je život od početka dao sve. Pa pljuju po svemu i mrze svakoga. Njih pomalo žalim.
Kakva su vaša iskustva? Borite se ili odustajete kad je teško? Imate li podršku svojih najbližih? Imate li obitelj?
