Zadnja izmjena: veljača 2026. godine
U zadnjem tekstu na ovu temu (vidi 3. stup – kada se isplati dobiti ‘manju’ plaću) objasnila sam prednosti tog tipa ulaganja u mirovinu posebice kada uplate za nas vrši poslodavac. Posljedično, dosta je vas krenulo u ‘pregovore’ s odjelima ljudskih resursa, obračuna plaća, direktora pa i samih vlasnika. Na žalost, jedan dio vas se vratio razočaran budući su dobili odgovore sljedećeg tipa:
- ‘ako damo vama, morat ćemo i ostalima’
- ‘to nije porezno dopustivo’
- ‘naš računovodstveni IT sustav to ne podržava’
i slične, često netočne stvari. Naravno, ima i poslodavaca koji su u tome, osim što se radi o pogodnosti za zaposlenike (pravo na državna poticajna sredstva, dodatna mirovina, nemogućnost ovrhe, nasljedna sredstva i slično), prepoznali i interes kompanije (zadovoljni djelatnici, manji ukupni izdaci za bruto plaće).
U nastavku ću pokušati ohrabriti sve one koji su naišli na nerazumijevanje da pokušaju još jednom. Naravno kako će biti onih koji neće htjeti napraviti nikakve ustupke, no onda se moguće nameće pitanje – u kakvom okruženju zapravo radite i želite li stvarno tamo ‘ostariti’?
Ovo se, na žalost, ne odnosi na djelatnike javnog sektora koji zbog kolektivnih ugovora i centralnog obračuna plaća ne mogu do ovog benefita.
‘Ako damo vama, morat ćemo i drugima’
Sukladno Zakonu o dobrovoljnim mirovinskim fondovima, kada se omogućuje pristup u neki od zatvorenih DMF-ova, on se ne smije ograničiti na određene osobe, što bi značilo kako bi se ono moralo ponuditi svim ili definiranim grupama zaposlenika (tipa određene kategorije zaposlenika). Međutim, to se ne odnosi na pristup otvorenim DMF-ovima koji su predmet ovoga teksta.
‘To nije u skladu sa zakonom’
Sukladno Zakonu o porezu na dohodak, uplate u III. stup su neoporezive do 804 eura godišnje. Naravno, sve isključivo uz pristanak radnika (potreban aneks ugovora ili izjava, ovisno o društvu). Treba reći kako bi u slučaju isplate većeg iznosa od ovih, razlika predstavljala neto plaću na koju bi se trebali obračunati pripadajući porezi i doprinosi. Isto tako, ne postoji zakonska obveza poslodavca za ovako nečim pa se na tako nešto ne treba pozivati.
Ukratko, iznosi koje poslodavac uplaćuje za svoje radnike (uz njihov pristanak) za radnika predstavljaju neoporeziv primitak (ne smatraju se plaćom), a za poslodavca je to porezno priznati rashod, odnosno, ne oporezuje se.
Tri su moguća modela isplate (detaljno opisana u časopisu RRIF broj 3/2021):
- povećanje NETO plaće za iznos uplate u treći stup
- povećanje BRUTO plaće za iznos uplate u treći stup
- smanjenje BRUTO plaće za iznos uplate u treći stup
S obzirom da se u prvom i drugom slučaju povećavaju ukupni troškovi za poslodavca, model koji je najprihvatljiviji objema stranama je treći navedeni, odnosno, onaj gdje se umanjuje bruto plaća. Taj model izračuna koristila sam u tekstu ovdje.
‘Naš IT sustav to ne podržava’
I posljednji, najmanje kredibilan argument je o tome kako IT sustavi ne mogu podržati ovakve obračune. Ovo definitivno ne bi trebao biti izazov jer se samo mijenja startni iznos bruto plaće za obračun. Činjenica je da neke IT sustave možda treba prilagoditi, ali iz gore opisanog, takve promjene ne bi trebale biti radikalne.
I za kraj, ukoliko trebate pomoć oko otvaranja računa u nekom od fondova ili općenito oko odabira (sve besplatno), prijavite se OVDJE.
