Uskoro će polovica ove, po svemu čudne, 2020. godine. Zadnji post objavila sam sredinom travnja, već duboko u ‘lockdownu‘ i post-potresnom dobu. U jednom sam se trenutku osjetila preplavljenom s količinom negativnih vijesti, ne samo vezanih uz pandemiju nego i onih o padu vrijednosti investicija, nadolazećom recesijom i općenito sivom perspektivom. Iako se držim vrijednosti i pravila o kojima pišem na ovom blogu te se smatram koliko-toliko spremom za negativne scenarije, situacija u okruženju me je, priznajem, sve više deprimirala.
Svatko od nas se depresijom nosi na razne načine, moj je bio poprilično standardan, odnosno, utjehu sam tražila u hrani. Za nepunih 3-4 tjedna dobila sam isto toliko kilograma, a psihički sam se (pa i zbog toga) sve lošije osjećala. Iako nije, niti u jednom trenutku, bilo zabrane kretanja ili trčanja, psihoza koja je postojala tih dana, nije bila naklonjena nekoj ozbiljnijoj rekreaciji. Unatoč tome, vježbanje s ekipom iz ‘parkića’ se nastavilo, ovaj put online, i to je dalo nadu kako alternativna rješenja nisu tako loša.
Ne smatram se osobom koja lako padne u ‘depru’, mislim da me takvom ne doživljava ni okolina. Pa ipak, tih dana ožujka i travnja, neki duhovi iz prošlosti nisu mi dali mira. Razrušen centar Zagreba podsjećao me je na ratni Osijek. Psihoza svakodnevnog javljanja ‘kriznog stožera’, brojanje oboljelih i umrlih, prijetnje ograničenjima sloboda… No najviše me progonio osjećaj beznađa koji je vladao (a vjerujem kako, za one koji se zbog potresa još nisu vratili u svoje domove, još uvijek traje) tih dana.
Kada sam se tako, po tko zna koje jutro, probudila konzumirajući prve jutarnje vijesti, shvatila sam kako se nešto treba promijeniti. Toga sam dana, ne znam točno koji je to bio, prešla na ‘informacijsku dijetu’. Zatvorila sam sve portale, ugasila TV (koji sam, također, tek počela gledati od COVID-19) te se posvetila svom fizičkom i mentalnom zdravlju. Ponovo sam uvela rutinu koja mi najbolje paše: ustajanje u cik zore, šetnja nekih 10-tak kilometara, vježbanje, post i zdrava prehrana. Već nakon tjedan dana osjećala sam se puno bolje. Posao se nastavljao nesmiljenom žestinom (o prednostima i manama rada od kuće iz vlastite perspektive pisat ću u nekoj od sljedećih objava), pa su mi dani bili u potpunosti ispunjeni sadržajem koji nije dao vremena za crne misli. Vratila sam se čitanju knjiga (poprilično nesmiljenim tempom), ovoga puta lakše tematike.
Kao što su možda neki primijetili, prestala sam objavljivati sadržaj na blogu, postavljati vam pitanja na Facebooku, općenito komentirati pitanja novca. Iako se radi o hobiju koji me opušta, preduvjet pisanju bilo je praćenje portala s vijestima, a to bi značilo novo izlaganje informacijskom ‘zračenju’ za kojeg nisam bila spremna.
Distrakcija je uspjela. Vremenom se i situacija s virusom stabilizirala, te smo se svi nekako zaželjeli vraćanja u kakvu-takvu ‘normalu’. Osim svih mogućih poteškoća održavanja doma (u dva zadnja mjeseca ‘crkla’ je veš mašina, mikrovalna, suđerica, roleta na balkonu, pukao ključ u kasliću u haustoru), ostatak vremena sam, osim na poslu, provodila u šetnji i kontemplaciji.
Taj je period introspekcije, u velikoj mjeri, iza mene. Naučila sam dosta o sebi i o činjenici kako duhove prošlosti treba ostaviti tamo gdje pripadaju, a zdravlje, bez iznimke, uvijek staviti na prvo mjesto. Spremna sam za ‘povratak’ u svijet bloganja, društvenih mreža i pandemija, no isključivo po mojim pravilima i dinamikom koja mi odgovara.
Nadam se kako vas, povlačenjem u osamu, nisam razočarala. Vjerujem kako ste i sami imali potrebe ‘maknuti’ se i posvetiti se onom najvažnijem u vašim životima. To sigurno nisu moja ‘piskaranja’ na blogu. No ipak, s ovim vas postom podsjećam na sebe i svoju želju kako, kroz učenje o stvarima o kojima malo ili nešto znam, ujedno nastojim pomoći i drugima na istom putu.
Čitamo se i dalje. Tetka.
