Nekada je u investiranju najbolje uložiti novac i ništa ne dirati (pada mi na pamet onaj vic o Muji i svinjama), dokazao je, u sigurno jednoj od najpoznatijih oklada u trajanju od deset godina čuveni Warren Buffett, takozvani Prorok iz Omahe.
Oklada se nije sastojala u onome što WB najbolje radi, to jest, odabiru tržišno potcijenjenih dionica dobrih kompanija. Upravo suprotno. Suština oklade bila je u Buffettovoj tvrdnji kako će jednostavno ulaganje u pasivno upravljani indeksni fond koji prati S&P 500 nadmašiti bilo koji portfolio hedge fondova (vidi što su hedge fondovi ovdje) u periodu od 10 godina. Ukratko, radilo se o sukobu dvije investicijske filozofije – aktivne i pasivne.
Buffet ovom okladom nije htio sugerirati kako investitori trebaju prodati svoje udjele i kupiti pasivno upravljane indeksne fondove. Njegova je teorija kako prosječan investitor nema vremena, znanja, volje niti discipline baviti se ‘stock pickingom’. U tom je slučaju odabir pasivno upravljanih indeksnih fondova niskih naknada najbolji izbor.
Početkom 2008. godine, Warren Buffett izazvao fond menadžere, koji su, prema njegovom mišljenju, zaračunavali neopravdano visoke upravljačke naknade u odnosu na vrlo slabu izvedbu fondova kojima su upravljali. Samo je jedan fond menadžer pristao, a ulog je bio milijun dolara.
U samom začetku oklade obje su strane uložile oko 320 tisuća dolara. Novac je uložen u trezorske obveznice koje su trebale donijeti 1 milijun dolara u desetogodišnjem razdoblju. No, uslijed financijske krize i pada kamatnih stopa, obveznice su postigle tržišnu vrijednost milijun dolara već 2012. godine. Obje su strane tada odlučile prodati obveznice te kupiti dionice Berkshire Hathawaya (kompanije kojom upravlja WB). Vrijednost dionica je u narasla na 1,4 milijuna već 2015. godine, a taj je rast nadmašio i indeksni S&P 500 fond te hedge fondove. Iznos koji je, po završetku oklade, predan u dobrotvornu udrugu iznosio je 2,2 milijuna dolara.
Oklada za Buffeta nije dobro započela. 2008. godine tržišta su naglo potonula uslijed financijske krize i hedge fondovi su ostvarili značajnu prednost te godine. Te je godine Buffettov fond izgubio čak 37% u odnosu na prosječnih 24% koliko su izgubili hedge fondovi. No, nakon te prve godine, indeksni fond ‘pobijedio’ je u svim godinama od 2009. do 2014. No ipak, gledano kumulativno, trebalo mu je gotovo 4 godine nadoknaditi početnu razliku.
Međutim, rezultat nakon 10 godina nije ostavljao mjesta dilemi – indeksni fond nadmašio je svih pet odabranih portfolija hedge fondova (vidi sliku dolje). Kumulativan prinos S&P 500 indeksnog fonda bio je 125,8% dok je rezultat hedge fondova završio s mizernih 36,3%.
Ključ razlike u izvedbi Buffet vidi u strukturi naknada koje zaračunavaju hedge fondovi, takozvanu 2+20, odnosno 2% godišnje naknade za upravljanje plus 20% udjela u profitu. Za razliku od ovih fondova, indeksni fond koji je odabrao WB zaračunavao je naknadu u visini od oko 0,04%.
Prema Buffetovoj procjeni, financijska elita potrošila je oko 100 i više milijardi u navedenom desetljeću izabravši skupe hedge fondove u odnosu na jeftine indeksne. No, ono što više zabrinjava je činjenica kako su takvu investicijsku strategiju odabrali i brojni mirovinski fondovi u kojima se čuvaju mirovine milijuna Amerikanaca.
U pismu dioničarima Berkshire Hathawaya 2013. godine, Warren Buffett je obzanio kako je upraviteljima njegove imovine naložio da, nakon njegove smrti, ulože 90% imovine njegove supruge u pasivno upravljane indeksne fondove, a preostalih 10% u kratkoročne državne obveznice. Tolika je vjera najpoznatijeg investitora današnjice u pasivno upravljane indeksne fondove. I ove, 2019. godine, čini se, sve ide u prilog toj njegovoj teoriji.
