U nedavnoj anketi nekih 700-tinjak roditelja u Americi, ispostavilo se kako čak 80% smatra kako će, njihovoj djeci, pohađanje raznih izvanškolskih aktivnosti jednoga dana donijeti dodatnu zaradu. Od tih 80%, dvije trećine njih su ušli u dugove kako to financirali. I što bi više novaca potrošili, više su vjerovali kako će se to ‘ulaganje’ dugoročno isplatiti (90% roditelja koji su dali najmanje 4.000 dolara godišnje vjeruju da će njihovo dijete zaraditi novac od te aktivnosti, u usporedbi s 75% roditelja koji to isto misle, no troše manje od 1.000 dolara).
Onih davnih dana kada sam i sama bila dijete (ima tome već ;)), izvanškolske aktivnosti su bile jednako popularne kao i danas. Išli smo na sate dodatnog jezika, svirali kojekakve instrumente ili se jednostavno bavili sportom. Međutim, nikome od naših roditelja, a sigurno ne i mojima, nije padalo na pamet ugroziti svoju financijsku stabilnost (ili budućnost) radi takvih aktivnosti svoje djece. Na njih se gledalo kao ‘ispucavanje’ viška energije, više nalik želji da ti se dijete ‘ne mota pod nogama’ bar jedan dio dana. Velika većina tih aktivnosti, ako ne i sve, bile su besplatne.
Primjećujem kako mojim vršnjacima, roditeljima djece školske dobi, izvanškolske aktivnosti djece uzimaju sve više i više vremena. Osim što se čini kako više niti jedno dijete ne dolazi u školu pješice (ili gradskim prijevozom) već taksi službom zvanom roditelji, ‘razvažanje’ na aktivnosti nastavlja se i u poslijepodnevnim satima, nakon radnog vremena. Velikom broju roditelja aktivnosti njihove djece postale su prioritet i dio dana oko kojega organiziraju sve svoje druge aktivnosti.
No jesu li i u ovim krajevima ljudi spremni ugroziti svoju financijsku budućnost u nadi kako će njihovo dijete imati bolje šanse? Time se pozabavila anketa (vidi prethodni post – Djeca su naše najveće blago) koju sam ovih dana provela na svom blogu. Evo rezultata.
Ukupno je, do pisanja ovog posta, na anketu odgovorilo 59 osoba, od čega 42 njih ima djecu školske dobi. Sva djeca takvih ispitanika pohađaju neku od izvanškolskih aktivnosti. Najzastupljenije su sportske aktivnosti, zatim strani jezici, a na trećem je mjestu ples.
Gore navedene aktivnosti nisu besplatne niti jeftine (do 100 eura godišnje). Samo je manji dio takvih (oko 5%). Dječje aktivnosti ne koštaju malo, neki su roditelji spremni ‘iskeširati’ značajne sume za dobrobit svoje djece.
Gotovo svi roditelji financiraju ove aktivnosti iz redovitih primanja (plaće), odnosno, ne zadužuju se za takve potrebe. Čini se kako smo u tom dijelu poprilično razumniji od Amerikanaca.
Međutim, i kod nas, doduše puno manje, 26% roditelja očekuje kako će njihova djeca u budućnosti imati financijske koristi od ovih aktivnosti.
Koliko je takvo očekivanje realno, vrijeme će pokazati.
Naravno kako rezultati ove ankete nisu reprezentativni, radi se o premalom uzorku i to financijski osvještenijih osoba – zaključujem po tome jer čitaju ovaj blog 🙂
No u stvarnosti, ne osjećate li kako, općenito, imamo previsoka očekivanja za našu djecu? Moraju li ove aktivnosti stvarno rezultirati financijskim ili nekim drugim uspjehom? Nije li dovoljno prepustiti djecu onome što je, bar se tako čini, postalo zastarjelo – djetinjstvu?
