Potaknuta ovim člankom na internetu, u kojem preko 50% zaposlenika u UK smatra kako pušačke pauze stvaraju netrpeljivost na poslu, provela sam sličnu anketu i na svojoj Facebook stranici. Zaključak oba ‘istraživanja’ je percepcija kako ‘pušači imaju više praznog hoda’ od nepušača. Dnevno to može dovesti i do jednog radnog sata viška (pored redovne polusatne pauze).
Anketa na Facebook stranici, na koju je odgovorilo (u trenutku pisanja ovog posta) 227 ispitanika, pokazuje kako preko 70% vas nema pozitivan pogled na ravnopravnost pušača i nepušača u pogledu vremena provedenog u radu.
Iako vrijeme provedeno na poslu sigurno nije stvarni indikator produktivnosti, činjenica je kako će takvu argumentaciju ponuditi većinom pušači. U radnom okruženju u kojem je radno vrijeme fiksno (na primjer od 9 do 5), nesporna je razlika vremenu provedenom za radnim mjestom, što god tvrdili. Da li je to jednako produktivnosti, valjalo bi istražiti.
“Prosječan pušač u Velikoj Britaniji uzima 4 pauze tijekom radnog vremena koje traju oko 10 minuta svaka. Dodatno, uzimaju gotovo jedan dan bolovanja godišnje više no nepušači, prema studiji Centra za ekonomiju i poslovno istraživanje.”
Prema navedenom istraživanju, to u prosjeku rezultira s oko 136 ‘izgubljenih’ sati (ili oko 17 radnih dana) godišnje po pojedinom pušaču.
Čini se kako je pušenje na radnom mjestu svojevrstan ‘slon u sobi’, odnosno, očiti problem o kojem se ne raspravlja. Osim direktnog utjecaja na zdravlje i kvalitetu života pojedinca, poslodavcima nosi, osim manjka produktivnosti i povećanih troškova vezanih uz češća bolovanja, i neke specifične troškove (na primjer, osiguravanja posebnog mjesta pušačima). U našim kompanijama takva mjesta osigurava gotovo 30% poslodavaca (naravno, čitatelja bloga).
Ovisnost o nikotinu navodno je i dodatan problem u kontekstu ‘prisutnosti’ na poslu. Efekt njegova uzimanja brzo ‘ishlapi’ (već 30 minuta nakon uzimanja), nakon čega ovisnik ponovo osjeća želju za novom cigaretom što mu/joj utječe na koncentraciju.
Pušenje, osim povećanog zdravstvenog rizika (njega često prati loša prehrana te manjak vježbanja i brige o zdravlju općenito), ne ide u korist pušačima ni u kontekstu prosječne zarade. Vrlo interesantnim nalazim podatak kako, bar u USA, pušači zarađuju oko 80% prosječne plaće nepušača.
No, čini se kako je nesporna činjenica kako zaposlenik pušač, na kraju cijele priče, više košta svoga poslodavca od nepušača.
Naravno, sva ova istraživanja napravljena su u ‘zapadnim’ zemljama, na Balkanu je radna kultura takva da se često ne zna što se i kada radi bez obzira na pušačke navike 😉
Što mislite? Jesu li pušači stvarno povlašteni te da li, na kraju krajeva, ipak koštaju ‘više’ od nepušača?
