Jučer sam se vratila iz Makedonije. Dosad sam tamo bila samo dva puta, oba u prolazu. Prvi posjet u sklopu ‘maturalca’ na putu prema Grčkoj 1990. godine, a drugi poslom negdje 2011. U tih 28 godina koliko je prošlo od mog prvog posjeta, dogodilo se puno toga, bivša država raspala se u jednom sramotnom ratu, a u Makedoniji se, između ostaloga, odigrao i ‘Projekt Skopje 2014‘.
1963. godine je razorni potres u tom gradu izbrisao gotovo 80% zgrada te ostavio 200 tisuća ljudi bez krova nad glavom. Rekonstrukcija je tekla uz pomoć cijeloga svijeta, a za projekt obnove pokrenut je međunarodni natječaj. Odabrana rješenja predstavljala su modernu arhitekturu 20-tog stoljeća. Proces obnove je zaustavljen početkom 80-tih, kao posljedica manjka sredstava i nadolazeće ekonomske krize.
Malo je reći da je ono što me zateklo ovih dana u Skopju šokiralo. Jedno je o tome čitati u novinama ili gledati na TV, no sasvim je drugo ‘to’ vidjeti svojim očima.
Ovoga puta, u ‘projekt’ stručnjaci uopće nisu bili uključeni, a unatoč njihovim kritikama i pokušajima zaustavljanja ovog suludog čina, on je nastavljen s pogubnim rezultatima.
Statue, mostovi, brodovi koji nikud ne plove, lažna barokna pročelja. Cilj vlasti, navodno, bio je ojačati identitet Makedonaca, oživjeti slavnu povijest ovog područja.
Projekt je koštao, prema nekim informacijama, preko 600 milijuna eura (?!), a podignuto je oko 136 raznoraznih građevinskih struktura.
Zašto sam u šoku? U europskoj zemlji u kojoj je bar jedna četvrtina stanovništva bez posla, prosječna plaća ni 350 eura, a svaki peti stanovnik živi ispod granice siromaštva, potrošiti 600 milijuna (ako ne i više) na ovaj kič? O korupciji na Balkanu ne treba previše trošiti riječi. Ona nam sigurno može biti najjači izvozni proizvod. Svakom je kristalno jasno kako se ovdje radi o svojevrsnoj ‘veš mašini’. Osim uzalud potrošenih para, značajan broj spomenika dodatno je iznervirao susjede, ponajviše Grčku koja spori i sam naziv zemlje. To je i tema vrlo skorog referenduma.
Sve je u centru Skopja prenaglašeno. Osim velebnih slavoluka, statua (čak postoji i čuveni ‘Wall Street Bull’), interesantni su i specijalno za Skopje u Kini rađeni ‘double-decker’ autobusi (po uzoru onima iz Londona). Za njih 200-tinjak komada, grad morao rekonstruirati cestovnu infrastrukturu te platiti Kinezima oko 40 milijuna eura (standardni autobusi koštali bi daleko manje). Takav je tip autobusa prometovao u Skopju zadnjih 10-tak godina prije čuvenog potresa pa i to predstavlja svojevrsno oživljavanje prošlosti.
Osim autobusa, zanimljivi su i čipirani ulični (gradski) psi. Pratili su nas posvud, a usput bi najurili pokojeg biciklistu i/ili trkača 😉.
Stara Skopska čaršija, najveća na Balkanu (nakon one u Istanbulu) izvlači stvar. Iako je ostalo malo toga od nekadašnjih obrta, ovdje se ipak osjeća duh starog Balkana. Malo odmora od obližnjeg neukusa.
Ogroman je kontrast između blještavila centra i periferije. U gradu živi oko pola milijuna stanovnika, kuće su prilično nedovršene, sve izgleda dosta zapušteno. Siromašno.
Na sreću, put nas je već drugi dan odveo prema Ohridskom jezeru. Malo je reći kako bi se novac utrošen u onom ‘kulturocidu’ mogao pametnije iskoristiti. Na primjer, na infrastrukturne projekte tipa – ceste. To bi sigurno privuklo više turista u gradove poput Ohrida. No znajući kako stvari funkcioniraju u ovom (našem) dijelu svijeta, sigurna sam da bi se i ovdje dalo puno toga ‘zamračiti’.
Ohrid (‘grad na hridi’) jedna je sasvim druga priča. Od 1980 godine, sam grad i Ohridsko jezero nalaze se na popisu UNESCO-ve svjetske baštine istovremeno kao spomenik kulture i spomenik prirode. Navodno je u svijetu je na obje liste samo 27 takvih, a u Europi tek 7.
Interesantan je podatak kako su Ohrid nekad nazivali slavenskim „Jeruzalemom“ budući je svojevremeno imao 365 crkava (za svaki dan u godini po jednu). Sve je to, naravno, bilo prije dolaska Turaka.
Osim razgledanja, u Ohridu smo tržili i čuvene ohridske bisere najpoznatijeg lokalnog proizvođača Klimenta Taleva na istom mjestu gdje i predsjednica ‘grlim-ako-treba-i-domara’ Kolinda. Osim nje (i nas), ‘nešto’ poznatiji kupci bili su kraljica Elizabeta II, princeza Dijana te bogata saudijska klijentela.
Sve ono (na žalost nelijepo) viđeno u Skopju, na ovom je mjestu izbrisano jednim potezom kista. Priroda je, ovaj put, pobijedila čovjeka. Bolje rečeno, on se prilagodio njoj.
Nevjerojatna je ljepota Ohridskog jezera. Kažu da je staro preko 3 milijuna godina, ostala sam fascinirana njegovom čistoćom i bojama.
Imali smo vremena brodom otići i do Sv. Nauma, nekad manastira, danas muzeja, popularne izletničke destinacije pune restorana s odličnom klopom.
Na žalost, prekratko smo boravili u Makedoniji (i Ohridu) kako bismo je mogli u potpunosti doživjeti. Nadam se da će biti prilika za povratak, možda i kakvo planinarenje obzirom na brojnost vrhova koje je moguće ‘osvojiti’. Posjetiti Prespansko i Dorjansko jezero, nacionalni park Mavrovo, Matka kanjon.
Doživjeti Makedoniju onakvom kakva stvarno jest, ne lošim falsifikatom kakvom ju stvaraju makedonski političari.
