Ovo je posljednji mjesec druge dekade 21-og stoljeća. Ta me je činjenica potaknula, na određeni način, rekapitulirati tih svojih 10 godina na ovom blogu. Teško će biti vratiti ti se toliko godina unatrag, pogotovo što u to vrijeme nisam vodila nikakav dnevnik koji bi mi nešto pomogao, no sigurna sam kako ću se donekle prisjetiti onog najvažnijeg. Pomoći će mi i Facebook. Ovim putem i vas pozivam napraviti isto. Pripremite se na puno sporta, takvo je bilo proteklo desetljeće mog života.
2010
Godinu prije promijenila sam posao. Iz današnje perspektive ne mogu vjerovati kako sam još uvijek kod istog poslodavca jer mi se te, davne 2010. godine činilo kako svakih 3-5 godina jednostavno moraš krenuti dalje. Očito s godinama drugačije razmišljamo. Iste sam, 2009. godine, istrčala i svoj prvi maraton i tek tada se ozbiljno zarazila trčanjem. No, 2010. godinu, baš onda kada sam najviše htjela se tome posvetiti, zbog manje operacije morala sam mirovati gotovo 6 mjeseci. Tako sam pratila društvo na maratonu u Rimu i zaključila kako je gledanje drugih kako trče čisti mazohizam. Vremenom sam i u tom segmentu ‘odrasla’ i sada trke rado gledam, a sve manje sudjelujem.
Te je godine moja firma napravila jednu od većih akvizicija u regiji i u tom sam projektu sudjelovala od samog početka. Prvo kao dio ‘due diligence’ tima, a nakon toga i u procesu integracije naše dvije kompanije. Iskustvo stečeno u tih nekoliko mjeseci odredilo je, u velikoj mjeri, nastavak moje ‘karijere’.
2011
U proljeće se na svoj drugi maraton vraćam jača no ikada. Cijelu sam zimu redovito trenirala, odradila sve zacrtane treninge i u proljeće iste godine otrčala maraton ispod 4 sata (3:54h). Bilo je to u Linzu (Austrija) i taj dan pamtim kao da je bio jučer. Tada sam, kao i svi trkači, vjerovala kako je samo pitanje trenutka kada ću taj rezultat zamijeniti boljim. No, sportski me je život odveo u drugom smjeru, a bolji maratonski rezultati su stavljeni na čekanje.
Jesen sam također ostala u dobroj trkačkoj formi i skinula svoj PB na polumaratonu (1:42). Na žalost, i taj rezultat i dalje stoji 🙂
Krajem godine, tijekom zimskih priprema, započinjem i s treninzima plivanja. I, kao što to obično biva, plivanje i trčanje jednostavno zovu u tvoj život i bicikl. I tako se počela rađati moja triatlonska ‘karijera’. Sljedećih nekoliko godina mislim, dišem, živim isključivo triatlon. To je sport koji obuzme svaku tvoju svjesnu minutu, svojevrsna droga s koje se jako teško skinuti. Svaki vikend nastupam na nekoj od lokalnih liga, no još uvijek nemam ambicija za neke dulje distance.
Te sam godine čak dva puta posjetila Rusiju (Sankt Petersburg i Moskvu) te tako ispunila svoju davnu želju.
2012
I ova godina je trkački dobro počela. Odradila sam cijelu zimu priprema, trčanje nadopunjavala plivačkim treninzima i u proljeće ‘skinula’ svoj PB na 5 kilometara (21:45). Praktično sam svakoga vikenda na nekoj trci, a tijekom tjedna svaki slobodan trenutak na nekom od treninga. Droga djeluje na najjače.
Naravno, toga proljeća kupujem svoj prvi cestovni bicikl i sudjelujem na triatlonskim ligama i svom prvom triatlonu olimpijske distance. Istoga ljeta održava se i apsolutno ludilo od trke, takozvani Grend Sljem. Četiri utrke (JGL, biciklistički Cener, nepošteni triatlon i Liga Puntijarka) u 2 dana, a taj puta sam završila i na prvom mjestu u ženskoj konkurenciji. Bila sam u dobroj formi tih dana.
2013
S početkom ove godine ulazim u ‘veteransku’ kategoriju (Ž-40) i, kao i svi koje znam, odlučujem osvojiti što je toga više moguće u toj prvoj godini kada si, bar tada, mlađi u odnosu na svoje konkurente. Uspijeva mi u velikoj mjeri osvojiti prvo mjesto na većini državnih natjecanja (naravno, u svojoj kategoriji) u kros duatlonu (trčanje/ MTB /trčanje), olimpijskom triatlonu (1,5 km plivanja / 40 km bicikla / 10 km trčanja), te dugom triatlonu (1,9 km plivanja / 90 km bicikla / 21 km trčanja). Mission accomplished.
Jedan od važnih faktora u ovim rezultatima bila je promjena bicikla. Prvi koji sam imala nije mi odgovarao i jako sam se na njemu mučila. S kupnjom današnjeg mezimca, dobivam strašnu želju i poriv za bicikliranjem, što se pretočilo u kilometre na cesti, a to je neminovno donijelo rezultat. Iste sam se godine ponovila i s MTB-om, koji je, na žalost, ukraden prije koju godinu.
Te, 2013. godine, s kolegom iz firme pokrećem i kompanijski trkački tim (ART). U to doba nas se jedva skupilo oko 20-tak ljudi da bi, ovih dana, ART brojio oko 500-tinjak trkača svih dugoprugaških disciplina. Na tu sam stvar naročito ponosna.
2014
I dalje puno vremena provedenih (najviše) na bajku, trčanje na polumaratonu u Barceloni, štafeta u Beču, triatlonskih trka se ne zna broj. Na Bledu te godine, u jakoj konkurenciji na olimpijskom triatlonu osvajam postolje u kategoriji i vije se hrvatska zastava 🙂
Ta je godina puna sportskih uspomena, a tada je nastala i meni najljepša sportska fotka, iz objektiva velikog prijatelja i sportaša, ove godine prerano preminulog Gorana P.
2015
Godina je počela puna zimskih aktivnosti, zimskog duatlona na Jarunu, kojekakvih liga i dosta bicikliranja. Nastupam na nekoliko dugih triatlona (jedan čak i na Siciliji) i sve više se ohrabrujem pomišljati na ‘punu’ distancu, čuveni Ironman (3,8 km plivanja / 180 km bicikla / 42 km trčanja). Još jedno ljeto na Pelješcu i Durmitoru, puno druženja i ludih trka.
U rujnu započinjem s renoviranjem stana. Krenulo je kao ideja ‘ofarbati zidove’, a pretvorilo se u hard-core rušenje. Radovi koji su trebali završiti u mjesec dana protegnuli su se na više od tri mjeseca, a rezerve smirenosti koje sam do tada možda i imala, bile su do kraja radova u potpunosti potrošene. U svemu tom ludilu nastupam na prvoj polu-Ironman trci organiziranoj u Hrvatskoj (Pula) s vrlo malo treninga u kritičnim mjesecima priprema. Trka je užasno teška, već je plivanje startalo pod jakom burom, jedva sam došla na cilj, ali je taj dan bio jedan od najsretnijih u godini. Tu se formirala mala grupa koja će godinu kasnije okušati se i u punoj distanci. Slika govori više od tisuću riječi.
2016
Ova je godina sigurno obilježena jednim i jedinim sportskim ‘eventom’ – Ironman distancom. Od početka godine radim prema Coletovom treningu (na gornjoj slici sasvim lijevo), a dva druga iz firme također sa slike – Vito i Bračun – peglaju isto. Ideja je bila nastupiti u Klagenfurtu, vrlo popularnoj Ironman trci, a nama dovoljno blizu kako se ne bi pretjerano trošili na logistiku. Trka je davno već prijavljena i čekalo nas je 6 – 7 mjeseci teških treninga. U isto vrijeme, na poslu kaos. Pokušavam održavati konstantih 10 sati treninga tjedno, no to je puno premalo za ono što me čeka. Nervoza se povećava, no zaključila sam kako od brige nema prevelike koristi i odlučila otići na trku pa što bude.
Tog sam se proljeća također, nakon dugo vremena, ponovo vratila kratkoj kosi. I onda, 2 tjedna pred trku, gadan pad s bicikla. Dobro sam se ugruvala, no problem je više bio psihološke nego fizičke naravi. Trebalo je ponovo sjesti na bajk i spuštati se niz prilično strme ceste sada kada se svaki zavoj činio prijetnjom. Nekada poprilično opuštena na takvim nizbrdicama, počela sam osjećati popriličan strah (hoće to kad padneš na facu). Željela sam samo da trka već jednom dođe i prođe. Nisam trebala dugo čekati. Završila sam svoj prvi Ironman, ne bez problema, ali finišerska medalja je bila osigurana.
Slijedi jedan čudan period, takozvani post-Ironman blues. Blaga depresija, treninzi svedeni na minimum, neke druge stvari su postale važnije. Izlasci, koncerti, prijatelji. Sve ono zanemareno u mjesecima prije.
Ova se godina pokazala prijelomnom i na poslu. Svega se tu skupilo, zimski mjeseci bili su jako teški. S firmom se dogovaram o šestomjesečnom dopustu i time zatvaram jedno veliko poglavlje svog života s pomalo neizvjesnim nastavkom.
2017
Početak godine uživam u skijaškom trčanju te kujem planove o početku odmora. Izbor je pao na Australiju i sredinom veljače slijećem u Sydney. Tri tjedna Down Under, rokerski round-trip, potpuno pražnjenje od svega negativnog. Koncert Bruce Springsteena u Brisbaneu, mi na samo par metara od pozornice. Life is good again.
Nakon 20 godina ponovo srećem svoje društvo sa studija u Milanu, nismo se ništa promijenili unatoč godinama. Bicikliram tjedan dana po Majorci, čini se samo za to stvorenom otoku. Uglavnom, stalno negdje glavinjam i ne skidam osmijeh s lica svih tih dana.
Toga proljeća i ljeta, ne znam ni danas zašto niti kako, opet treniram za novi Ironman. Onaj prošli mi je ostao dužan, a skupila se ista ekipa što je garantiralo brdo zezancije. Još jedna trka, ovaj puta značajno bolji rezultat unatoč lošijim uvjetima na stazi. Druga medalja u džepu, nakon ove više nemam želju za ponavljanjem gradiva.
Početkom rujna vraćam se u ‘staru’ firmu, na novi posao. Teško se ponovo vratiti, no raditi se mora 🙂
2018
Ova je opet čini se bila, na određeni način, prijelomna. Početkom godine me skoro ‘dokrajčila’ gripa, jedva sam otišla na planinarenje na Madeiru. Treninzi za maraton u Parizu stagniraju, a to se osjetilo i na rezultatu toga proljeća. S vremenom potpuno odbacujem utrkivanje, treniram samo za vlastiti gušt, a i to sve manje. Nakon gotovo 10 godina sporta, zaželjela sam se nečeg drugog. Pokrećem vježbe snage u parkiću na Trešnjevki koje se, nekim čudom, i danas održavaju. Toga ljeta satima glavinjam po Medvednici i razmišljam o raznoraznim stvarima. Tada me pogodi ta potreba da nešto izbacim iz sebe. Počinjem pisati ovaj blog. Spremam se na godinu dana intenzivnog pisanja, bez obzira čitao ovo što pišem itko ili ne. Čini se kako sam ipak našla svoju publiku jer evo, više od godinu dana kasnije, i dalje sam tu 😉
Nešto od toga završava i u Jutarnjem.
Istoga ljeta nacija je u transu, nogometna reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Doček repke i pozitivna energija tih dana nešto je što valja pamtiti.
2019
Ova je godina, čini se, ni po čemu posebna. Uživam s nećakinjom i frendicama u Istanbulu ovoga proljeća, pišem redovito blog, ‘brijem’ na minimalizam, brljavim nešto i po YouTube-u, Facebook stranica skuplja preko 1,200 lajkova.
Organiziram i prve tečajeve na temu osobnih financija (trenutno samo za ekipu iz firme), a u suradnji s Ivanom S. i prve na temu investiranja. I dalje imam silnu energiju pisati, ustajem se u nemilo doba kako bi mogla raditi na blogu, smišljam kojekakve 30-dnevne izazove i, kad god malo posustanem, netko se javi s porukom kako mu/joj je nešto pročitano na blogu pomoglo u životu. Tu leži sva moja motivacija i, ako stvari ostanu ovakvima kakve jesu, čitate ćete Tetku i u sljedećoj dekadi.
Kakva je bila vaša? Jeste napravili inventuru?
