Bicikl mi je najdraže prijevozno sredstvo. Prvi koji pamtim je onaj na tri kotača, vozila sam ga ‘bez ruku’, a često bi na stražnji kraj stala sestrična držeći se meni za ramena pa bi tako ‘jurile’ mojom friško asfaltiranom ulicom u rodnom Osijeku. Ubrzo sam prerasla taj te vozila onaj s pomoćnim (a kasnije i bez) kotačima. Jurila bih bakinom ulicom, često bosa jer tada je to bilo normalno. Nešto starija, znala bih ‘ukrasti’ djedov bicikl (onaj muški s poprečnom ‘štangom’) pa već s prvim okretajem pedala završila u kanalu s koprivama. Naravno kako nitko od odraslih o tome nije ništa znao, iako je mene dobro peklo danima. Sve me to vodilo k njemu, jednom i vječnom… Ponyju. Nema tko ga nije tih dana imao, a ja sam dosta suza proplakala dok ga nisam konačno dobila. Srebrni, preklopni (kasnije zavaren kao i svi), samo moj. Sve do ratnih dana u rodnom Osijeku bio je moje osnovno prometalo. Na čuvenoj osječkoj ‘Kopiki’ tih ljeta ukrali mi prvo zvono, zatim sic, a onda i guvernal (ili ‘korman’ kako smo ga zvali). Stari je dijelove nabavljao na raznim stranama, bilo ih je tada relativno lako naći. U ratu je dobio i koji šrapnel, onih dana kad je padalo oko naše kuće, ali je ostao koliko-toliko u voznom stanju.
Ja sam se, u međuvremenu, odselila za Zagreb, a Pony je, rijetko vožen, stario prvo na tavanu, a kasnije u podrumu.
U Zagrebu se prvih godina uopće ne vozim. Radim brutalne satnice, stalno sam po ‘terenima’ i rijetko se uopće rekreiram. Ipak, uskoro kupujem neki jeftini MTB, samo za po gradu. Služio je svrsi sve dok ga nije ‘riješio’ neki narkić u stubištu moje zgrade. Imala sam neki bezvezni lanac, moglo ga se precvikati vjerojatno boljim nožem, nisam osjećala potrebu (rizik) investirati u neki U-lock.
Nešto kasnije ponovo se počinjem baviti sportom, uskoro se i triatlonom, a s njim dolaze i ozbiljnija prometala. Jedan takav koristim za zimske x-duatlone na Jarunu (vidi sliku dolje), a drugi, cestovnjak, za triatlonske izazove. Oba vučem svako malo na treći kat (bez lifta) sve dok mi jednog dana ne dojadi pa blatnjavi MTB počinjem ostavljati u zaključanoj ostavi u podrumu. What a mistake. Trajalo je to čak nekoliko godina dok jedno proljetno jutro nisam došla uzeti bajk i našla jedno veliko ništa. 2:0 za lopovsku bagru. Ovaj posao su ipak odradili profići, očito prema dojavi jer je ukraden samo moj bicikl.
Ne moram ni spominjati kako organski ne podnosim kradljivce bicikala. Smatram ih najgorim smećem, a nemam niti nešto bolje mišljenje o onima koji svjesno kupuju ukradene bicikle.
Sve je više ljudi, pogotovo u doba korona-krize, odlučilo zamijeniti javni (ili automobilski) prijevoz biciklom. Razlozi su brojni, danas je to izbjegavanje zaraze, a prije prometna gužva. Često se radi i o želji za kretanjem. Da ne spominjemo komponentu štednje 🙂
Međutim, rizik krađe često ljude odbija od takve investicije. Bez obzira na kvalitetu lanaca i/ili lokota, one se događaju svakodnevno. Neki su možda dojma da ih U-lock ili sofisticiraniji lanac može spasiti. Međutim, vodite računa – što skuplji bicikl, to sposobniji lopov. Ukratko, nema pouzdane zaštite osim rukom i okom na biciklu u svakom mogućem trenutku.
Jedan od načina ‘borbe’ s rizikom krađe moglo bi biti osiguranje. Ono, doduše, ne može izliječiti duševnu bol, ali možda može ublažiti posljedice.No, kao što ništa u svezi osiguranja nije jednostavno, tako ni, ako se odlučite na to, nećete ‘iz prve’ moći zaključiti što vam se nudi.
Bicikle uobičajeno možete osigurati kao dodatak polici osiguranja stvari kućanstva. Važno je reći ono obično ne podrazumijeva osiguranje električnih bicikala i romobila preko određene snage te naprava poput Segwaya i sličnih. Dakle, biciklom se smatra isključivo sprava na dva kotača koju pokreće snaga vozača. To je otprilike i moja definicija 🙂
Međutim, provalnu krađu i razbojstvo (netko vam uleti u kuću ili stan i otme imovinu) morate dodatno ugovoriti jer često nije dijelom bazičnih polica osiguranja. U takvim slučajevima, krađa bicikla pokrivena je osiguranjem:
- iz dobro zatvorenog i zaključanog prostora (osiguranog stana/kuće,
zaključanih ostava, šupa kojima se koristi isključivo osiguranik ili
zajedničkog spremišta kojim se koriste svi stanari). Ako je bicikl
ukraden iz zajedničkog spremišta kojim se koriste svi stanari, u
pokriću je samo ako je u trenutku krađe bio zaštićen odgovarajućim
lokotom sa sigurnosnom bravom. - izvan dobro zatvorenog i zaključanog prostora ili izvan mjesta osiguranja ako je bicikl u trenutku krađe bio zaštićen odgovarajućim lokotom sa sigurnosnom bravom na način koji je uobičajen u prometu.
Dakle, ako dobro razumijem, bicikl mora biti zaključan lokotom u svim tipičnim situacijama krađa. Što se smatra odgovarajućim lokotom ne bih znala, ali valjda je to svaki komercijalno dostupan lokot.
U svakom slučaju, trebate čuvati račun jer za svaku stvar kućanstva koju prijavite policiji (i osiguranju) da je ukradena, a za koju nemate račun dobit ćete tek 50% vrijednosti stvari.
Kod krađe bicikla izvan mjesta osiguranja ne postoji obaveza osiguratelja ako niste u mogućnosti predočiti relevantne dokaze o ukradenom biciklu (proizvođač, godina proizvodnje, serijski broj rame) i policijsku potvrdu da se bicikl u roku od petnaestak dana od dana prijave krađe nje pronašao.
Limiti pokrića
No, čak i da ste sklopili takvu policu koja vas ‘osigurava’ od krađe, morate znati kako su brojni osiguravatelji limitirali iznose pokrića. Oni se kreću ovisno o mjestu krađe te do određenog maksimalnog iznosa pokrića (tipa 2-6,000 kuna). Obzirom da takvom policom ne osiguravate samo bicikl nego i ostale stvari kućanstva, ovaj iznos je ok ako se ne radi o izrazito skupom bajku (a takav valjda nećete ostavljati u podrumu). Provala u stan/kuću je već nešto ozbiljniji problem kojim se kradljivci bicikala baš često i ne bave. Bar mislim.
Kod nekih osiguravatelja (tipa Grawe), možete ugovoriti osiguranje bicikla od krađe, ali kao dodatak polici osiguranja od odgovornosti prema trećima (vidi ovdje). Na primjer, vozite se gradom biciklom i ogrebete nekome auto (obzirom na kvalitetu biciklističke infrastrukture i navike parkiranja naših vozača nije nemoguće), nećete morati platiti štetu nego ćete oštećenog uputiti da se obrati vašoj osiguravajućoj kući i naplati se po vašoj polici. Također, pretrpite li kakav lom kostiju, nedajbože smrt ili invaliditet, navedeni paketi pokrivaju i takve rizike do određene cifre ovisno o paketu (godišnja premija se kreće od 150-385 kuna godišnje).
Međutim, ako dodatno želite ugovoriti i osiguranje bicikla od krađe, platit ćete dodatnu premiju (na primjer, oko petstotinjak kuna godišnje za bicikl vrijednosti oko 5,000 kuna). Bicikl ne bi smio biti stariji od 3 godine, a i sama vrijednost je limitirana (na web shopu sam mogla unijeti iznos do 30,000 kuna, sve iznad toga se posebno ugovara).
Kao i kod svakog tipa osiguranja, i ovo je ono gdje morate donijeti odluku sami važući koristi i rizike sukladno vrijednosti bicikla kojeg posjedujete. Moja polica ne pokriva takav rizik, imam pokriće rizika od odgovornosti prema trećima no onaj vrijedniji bicikl radije držim u stanu, a kad sam vani ga ne ostavljam ni za živu glavu. To se ne odnosi na moj crveni Pony (slika krasi Tetkinu Facebook stranicu) kojem sam priskrbila jedan lijepi U-lock pa ga vežem gdje stignem.
Kakva su vaša iskustva? Jeste li voljni osigurati se od krađe ili ćete vjerovati lokotu i/ili sreći?
