Jučer sam ‘precvikala’ svoj Mastercard. Jednostavno, nisam više vidjela smisao u plaćanju članarine (150 kuna godišnje) za nula usluge. Kreditiranje me ne zanima (a i da trebam, kartice ne bi bile moj izbor), a dodatne benefite mi, bar ova koju imam, ne pruža. Uostalom, posjedujem VISA (debitnu) karticu koja mi osigurava sve što trebam.
Velik broj ljudi ne razlikuje debitne od kreditnih kartica. No, ‘vrag’ je, kao i uvijek, u detaljima 🙂
Osnovna razlika je u tome što debitne zahtijevaju postojanje novca na računu, dok kreditne, kao što i sam naziv kaže, ne. I tu počinje i završava sva priča o ‘plastici’. Za one koji žele znati više, postoje finese tipa charge, revolving i one s funkcijom odgođene otplate (iliti ‘na rate’). Nebitno.
Kreditne kartice, kakve ih danas poznajemo, uskoro slave 70-ti rođendan. Iako su, u raznim oblicima, postojale i davno prije, njihova prava, komercijalna upotreba započinje 50-tih godina prošlog stoljeća, a prva kartica bila je ona Diners-ova. Tamo su osmislili provizije, kamate, naknade, bodove. No, u samim počecima, raspoloživost kupovnih mjesta bila je vrlo skromna. Trebalo je povezati ponudu i potražnju. Trgovci nisu vidjeli smisao plaćati visoke provizije radi nekolicine kupaca. Kupci, s druge strane, nisu vidjeli korist posjedovanja kartica koje su mogli koristiti na ograničenom broju prodajnih mjesta.
Tada se, krajem 50-tih, Bank of America originalno dosjetila kako povećati rasprostranjenost kartica u američkim domaćinstvima. 60 tisuća kartica (današnjih VISA) poslala je, kao dio eksperimenta, poštom na kućne adrese u Fresno (Kalifornija). Svaka je kartica imala intuitivno određen limit od oko 500 dolara (ili oko 5,000 dolara današnje vrijedosti), bez ikakve prethodne provjere kreditne sposobnosti primatelja. Kartica se brzo ‘primila’ i rezultirala nekontroliranom potrošnjom u kojoj je banka izgubila više milijuna dolara kao posljedica nevraćanja kredita, prijevara i zloupotreba, a idejni začetnik ove marketinške kampanje bio je uljudno zamoljen ‘nastaviti svoju karijeru izvan sustava’. No, ništa više nije bilo kao prije. To je označilo početak jedne nove financijske revolucije obilježene konzmerizmom na n-tu. Individualna potrošnja postala je generatorom američke ekonomije. U sljedećih nekoliko godina, na američke adrese stizalo je na milijune kartica po sličnom principu sve dok takva praksa nije stavljena van zakona početkom 70-ih.
Danas je potrošački dug u Americi dosegnuo prosječnih 5,700 dolara po domaćinstvu. Oko 42% njih ima neki oblik duga po kreditnim karticama. Kućanstva u Americi s negativnom ili nultom neto imovinom (znate li kolika je vaša neto imovina?) u prosjeku posjeduju dug u visini od oko 10 tisuća dolara. Zanimljivo je kako su generatori duga u većoj mjeri muškarci, koji u prosjeku imaju oko 40% viši iznos duga u odnosu na žene. Toliko o tome tko više troši 🙂
Ako pogledamo Hrvatsku, potrošački dug iznosi oko 62.5 milijarde kuna ili oko 15.2 tisuće kuna (2,400 dolara) po kućanstvu. Ukupan dug iznosi oko 57% godišnjih primanja, našim susjedima Slovencima oko 45%, Mađarima 40%, a Talijanima 61% – za koje znamo da su, pored Grka, u Europi među najzaduženijima (za njih nisam našla podatke na stranicama Trading Economics).
Od 70-tih godina prošlog stoljeća provode se istraživanja na temu potrošnje vezane uz kreditne kartice. Ona su pokazala sljedeće:
- kako su ljudi koji posjeduju kreditne kartice, tijekom posjete trgovačkim centrima, skloniji utrošiti veće iznose od onih koji ih nemaju
- kako pri plaćanju računa u restoranu oni koji plaćaju kreditnim karticama ostavljaju veći ‘bakšiš‘
- kako oni koji su obavili kupnju kreditnim karticama često potcjenuju visinu ili čak zaboravljaju iznos nedavne kupovine
No, da li nas posjedovanje kartica čini sklonijima potrošnji no što bi to bilo bez njih?
Odgovor je da, što su dokazali dva istraživača s MIT-a, od kojih jedan očito ‘naše gore list’ – Dražen Prelec te Duncan Simester, provodeći istraživanje na tu temu. Raspoloživost kreditnih kartica dovodi do povećane sklonosti potrošnji čak i do 100%.
Nevjerojatna je ta čar ‘peglanja’ – kladim se kako oni ‘mlađi’ ne kuže odakle ovaj pojam ;). Lakoća i moć kojom komadom plastike ostvarujemo svoje materijalne želje. Nove cipele, sportska oprema, mobitel, krpice. O otplati brinemo kasnije, kada stignu računi. I počne glavobolja.
Prema zadnjem istraživanju HNB-a, kartice danas posjeduje gotovo 80% stanovnika RH. U opticaju ih ima oko 8.5 milijuna (gotovo 2 po glavi stanovnika). Od kojih su 83% debitne, a 17% kreditne. Gledano vrijednosno, gotovo 37% transakcija danas se obavlja karticama. U nekim zemljama, npr. Švedskoj, udio keša već je manji od 20%.
Novac je izgubio svoju opipljivost, postao je dostupan na klik. Pitanje je što će se tek događati u budućnosti obzirom na sve veću njegovu ‘virtualnost’. Plastika je, već sada, zamijenjena mobitelima. Potrošnja je jednostavnija no ikad prije.
Iako naslov ovoga posta možda sugerira kako postoje dobre, loše i/ili zle kartice, zapravo se referiram na načine njihova korištenja.
Korištenje kreditnih (ili debitnih) kartica (pogotovo za potrošačka dobra), koja rezultira ulaženjem u ‘minus’ (dozvoljeni ili nedozvoljeni) osobno smatram najgorom financijskom strategijom. Razlog? Enormno visoka kamata (a i naknade). Dok s jedne strane, na oročena sredstva nećete dobiti ni 0.5%, na drugoj ćete za minus ili dug po karticama plaćati visokih 9-12% (uz kojekakve naknade). Ukoliko prijeđete i te granice, obračunat će vam dodatnih 7% zateznih kamata. Zbrojeno, takav prinos teško da imaju i one zakonom zabranjene ‘poduzetničke aktivnosti’.
Sukladno tome, moja hijerarhija upotrebe kartica (neovisno da li se radi o debitnim ili kreditnim) je sljedeća: :
- Dobra – ne ulazimo u minus po debitnim karticama, a dug po kreditnima redovito podmirujemo sljedećeg mjeseca u potpunosti, koristeći se zapravo beskamatnim ‘kreditiranjem’ do čak 30-tak dana. Uz to, ako neke kartice nude besplatne milje, popuste ili putno osiguranje, tim bolje. No, uzmemo li u obzir visinu upisnine (do 300 kn) i godišnje članarine (do 200 kn), taj se sport baš i ne isplati (vrijedi samo za kreditne, jer debitne su, u načelu, besplatne). Zato, zbogom dragi MC.
- Loša – ulazimo u dopušteni ‘minus’ i/ili dopušteni limit (uz 9-12% kamate), no ipak uspijevamo svakoga mjeseca u potpunosti zatvoriti dug, odnosno, ne povećavati ga. Maksimum duga je visina jedne plaće (iako je i to dubiozno)
- Zla – ulazimo u nedozvoljeni minus na tekućem i/ili plaćamo ugovoreni minimum po kreditnim karticama te kontinuirano trošimo maksimum limita čime se osnovni dug zapravo ne smanjuje, a većina otplate odlazi na kamatu. Tim gore ako propustimo platiti i ugovoreni minimum jer se tada aktiviraju kojekakve naknade i zatezna kamata, a time naša kapitulacija postaje službena. Tada valja ozbiljno razmisliti o refinanciranju cijelog dugovanja jer se obično iz ovog začaranog kruga teško možemo izvući.
Uz kreditne se kartice se u nas razvio cijeli jedan sustav prijevara koji se, očito prešutno, događa izvan legalnog sustava, a to su krediti na kartice. Ako otvorite neke od takvih stranica na internetu (vrlo profi dizajna), nude vam se ‘beskamatni’ krediti na iznose od 5,000-25,000 kuna (ovisno o vašem limitu), gdje vam kojekakvi lihvari daju gotovo upola manje novaca za nešto što ćete godinama neuspješno pokušavati otplaćivati svojim bankama. U toj utrci vi jednostavno nemate nikakve šanse.
Ako pogledamo rezultate Ankete među čitateljima ovog bloga (popunite je ako niste ovdje), gotovo 25% ispitanika ima minus na tekućem računu, a 7% zaostali dug po kreditnim karticama. Pri tome se radi o ispitanicima s relativno ok primanjima. Zbog čega su u takvoj situaciji samo oni znaju. Ako se radi o posljedicama izvanrednih/kriznih životnih situacija, za takve postoji rješenje.
No, ako je razlog kompulzivna potrošnja, vrijeme je za ozbiljno preispitivanje.
