Zima je, zadnjih nekoliko dana, nesnosna. Stalno ispod nule, no stvarni osjećaj je, pogotovo danas, blizu -10. Ruke i noge ne osjećaš već sat do dva nakon početka smjene. No, ipak, danas je plaća. Prvi put, za razliku od većine ‘gazda’, kod ovoga lovu ne dobivaš ‘na ruke’ već ‘kroz papire’. I to cijeli iznos. Odradio si cijelu satnicu, trebao bi dobiti punu plaću. Kolegica iz računovodstva kaže kako tvoj rad firmu košta oko 11.000 kuna bruto. Trljaš ruke od zime i razmišljaš koliko je to fer. Odmah po završetku smjene si u banci, podižeš sav iznos. Treba platiti najamninu, režije, a djeci usput kupiti i neku igračku. Na računu tek negdje oko 6.500 kuna. Nemoguće! Gdje je nestalo onih 5.500? Zoveš u računovodstvo, kolegica objašnjava kako je razliku uzela DRŽAVA. Za što, pitaš ti? Pa, za mirovine, zdravstveno, odvoz smeća…
Prije tjedan dana priupitala sam vas na Facebooku da li bi znali objasniti obračun svoje plaće? Pomalo nevjerojatno, gotovo 65% vas odgovorilo je negativno.
https://www.facebook.com/SlobodaProjekt/posts/383464372369535?__xts__[0]=68.ARAeJmTXi-Lbu12HOrvnfHoL0QnvhMHJVBpanl2_LHjpPrl3bxC8V_k2ln0X0CAuRsaFx6jt33e_FAlyi8ME5lIZ5JGWxoShVPzCor6Io28498-h5obZYskRt7DxXv_tKwyrTHkjUID2VtwW-LicAxa_Mqqqs5eQ-tqKXbLHilWTVQtq11Dp2U6M–4zq0xioMZoVHN1LEkkucqPWFU5zlYl4azW6jCTW8tYmux5Lg_SRkBf27VxL4NEeqFWyIAp1n8jI1Z_j5zqqwDqwtI83LC2sOUzp-_6VI8sDj3fhu4ZOV2kGL3iSBPRUSInAH6U-MSohcPn_j3C04npo29usy4qh8cYkZ4&__xts__[1]=68.ARDy8xGVYHBCREXLOkDXDDvzV2bLz0iluwKjz0Fy2xELkwKjwXX2Lf8Is_3DEE9zaZltr-w0jW512Pk59Nwz8PUb3ZIgt5YG_hsPFQM3j0Qb3aXRdjd44jr5ZkgL4bhM5_2GzVFqoLFzvNdzWeXpAv6dmAMuQ4gS9Vuj7hRAEzhDz9soMBGfahoimYu-Rg5fjKWv-qgGLZ2fU_GdJ2XyqhL3ZcBwoO1w1vSGab9CB8Ky6Z29PvebD64vz2yIPXHBC3rmQKVSS5sGVyi47EW1M8MrR–AYvGQcX4l7R8KGBGu5742Ml8kXye0NubZfGEmwWoYqhDafo0NLwwYm_NQPbTS5yJp1cg&__tn__=-RŽivotna filozofija tipa – važno mi je koliko dobijem ‘na ruke’ moguće je razlogom činjenici što imamo vlast kakvu imamo. Za poreze i doprinose koje plaćamo ne tražimo odgovornost, jer čini se, ne znamo koliko oni iznose. Ako ne znamo koliko košta naš rad, kako ćemo voditi računa kako se tim novcem upravlja?
Slično pitanje postavila sam vezano uz drugi stup. Velika većina izjavila je kako nema pojma koliko tamo ima srestava. Ili, još bolje, nije ih briga. Konkretno, u drugom stupu u RH je preko 100 milijardi kuna mojih i vaših novaca. Onima, koji tim brdom para upravljaju, apsolutno odgovara ova naša nebriga. Godišnji bonusi koje primaju (o kojima mi možemo samo sanjati) nisu vezani uz izvedbu fonda kojim upravljaju već ‘kamari para’ koju tamo držimo. Svakoga mjeseca u njega ‘kapne’ 5% naše bruto plaće. Današnji post nije na temu drugog stupa pa neću duljiti. No, ovim primjerom želim skrenuti pozornost kako, bar po mom mišljenju, moramo preuzeti odgovornost za svoje financije. Prvi korak u tome je razumjeti koliko dajemo kome i za što iz naše plaće. Ako smo i sami poslodavci, onda sigurno to dobro znamo jer cijena rada u Hrvatskoj sve je samo ne niska.
Kome odgovara priča o neto plaćama? Iako je bruto službena kategorija i samo takva može pisati u vašim ugovorima o radu, i dalje se, u službenim statistikama i medijima priča samo o neto plaći. Kao da onaj preostali dio financira ‘dobra vila’.
Nakon čitanja ovog posta, neznanje ili ignoriranje bit će vaš osobni izbor. Ne morate znati sve finese obračuna, ima ih dosta, no morate znati osnove. One slijede dalje u ovom tekstu.
Što je plaća?
Iznos koji vam ugovorno pripada naziva se BRUTO 1 plaća. On je osnovica na kojeg se obračunavaju doprinosi za mirovinsko osiguranje, porezi i prirez.
Dva su doprinosa za mirovinsko osiguranje: (a) prvi stup, doprinos namijenjen financiranju mirovina današnjih umirovljenika za koji se izdvaja 15% te (b) drugi stup, doprinos namijenjen vašoj budućoj mirovini u iznosu od 5%. Zbrojeno, ova dva doprinosa čine 20% vašeg ‘bruta’.
Ukratko, za vašu buduću mirovinu izdvajate samo 5%. Mirovinski sustav bazira se na konceptu generacijske solidarnosti, tako današnji radnici plaćaju mirovine sadašnjih umirovljenika. I sve to zvuči jako lijepo, no sustav je baziran na dvije glavne premise: (a) broj zaposlenika značajno premašuje broj umirovljenika te (b) životna dob stanovništva nije značajno prelazila prosjek od kojih 70-tak godina. Tadašnji umirovljenici, ukratko, ne bi dugo uživali u blagodatima mirovina. Koliko su obje pretpostavke danas malo vrijedne, pisala sam već u nekim ranijim objavama na temu mirovina. Vratimo se na ostala davanja.
Od iznosa koji ostane nakon umanjenja za gore navedene doprinose, oduzima se osobni odbitak koji pak ovisi o broju djece, odnosno, uzdržavanih članova obitelji. Ukoliko takvih nemate, osobni odbitak iznosi 3.800 kuna i on umanjuje osnovicu za obračun poreza i prireza.
Porez na dohodak u Hrvatskoj iznosi 24% do visine porezne osnovice od 30.000 kuna. Iznad tog iznosa, obračunava se u visini od 36%. Ako u jednom mjesecu, na primjer, dobijete bonus, taj se iznos pribraja osnovnoj plaći i oporezuje se u totalu.
Prirez na plaću, za razliku o poreza koji puni državni proračun, uplaćuje se jedinicama lokalne uprave, čitaj (u donjem primjeru) gradu Zagrebu. Stopa prireza ovisit će o gradu u kojem imate prebivalište. U tom kontekstu, grad Zagreb ima, naravno, najviši prirez unatoč činjenici kako gradonačelnik nije u stanju očistiti grad od smeća. Čemu bi ti novci, na primjer, trebali služiti.
Sve navedeno su porezi i doprinosi ‘iz plaće’. I tu nije kraj. Na iznos (bruto 1 plaće) obračunava se doprinos za zdravstveno osiguranje u iznosu od 16,5% kojeg plaća vaš poslodavac. Stopa izdvajanja za zdravstvo povećana je od 1. siječnja za 1,5% nauštrb nekadašnjih doprinosa za zapošljavanje i zaštitu na radu. To dovoljno govori o njihovoj svrhovitosti. A koliko dobivate (i kakve) zdravstvene zaštite za 16,5% vaše plaće, sami procijenite.
Tako, kada netko na ruke dobije oko 6.500 kuna (koliko po zadnjim statistikama iznosi ‘prosječna’ hrvatska plaća), trošak koji će njegov poslodavac morati izdvojiti iznosi 11.000 kuna ili gotovo 70% više. Upravo toliko dobila je osoba iz primjera s početka ovog posta.
Sve ovo možete provjeriti na stranici RRIF-a koji ima odličan kalkulator koji vam omogućava sve moguće izračune iz ‘bruta u neto’ i iz ‘neta u bruto’. Evo kako izgleda izračun koji spominjem:
Dakle, bruto plaća u ugovoru o radu iznosila bi 9,458 kuna (manimo se lipa). Nakon svih ‘davanja’, na ruke dobivate 6,500 kuna. Pored tog iznosa, poslodavac će platiti još 1,561 kunu za zdravstveno osiguranje. Zato njegova investicija u vaš rad ne iznosi 6,500 nego 11,000 kuna. Zato poslodavcima koji, u ovoj državi, svojim radnicima isplaćuju fer i korektnu plaću za njihov rad, i to na legalan način, treba ‘skinuti kapu’.
Za one vizualne tipove među nama, od 100% iznosa koliko košta naš rad, na ruke dobivamo oko 61%, za mirovinu ‘spremamo’ manje od 5%, a država uzme gotovo 35%:
Od iznosa koji odlazi državi (gornjih 35%):
- 42% odlazi na zdravstveno osiguranje
- 38% na mirovine današnjih umirovljenika
- 15% na državnu upravu
- 5% gradskoj upravi poznatijoj kao Bandić
E sad, kad god, povrh svega, odemo u dućan i kupimo nešto iz svojih 60%, platit ćemo i PDV na proizvode i usluge (trenutno 25%). Taj iznos također ide državi. Za sanacije pothvata zvanih Agrokor, Uljanik i njima slični. A vama, ne dao Bog da se razbolite, jer osim što ćete na neke kritične preglede čekati po pola godine, pitanje je i u kakvim ćete se uvjetima liječiti. O smeću na ulicama neću više.
Vjerujem kako bi svatko od nas bio presretan platiti sve ovo kada bi za novce dobili tome adekvatnu uslugu. Ovako, nije ni čudo što većina, znajući kako je skup i neefikasan državni aparat (da ne spominjemo očiti nepotizam i korupciju), izbjegava dati svoj dio državi.
Odgovor nije smanjivanje davanja, jer efekte toga možemo osjetiti samo mi kroz još lošije usluge, već traženje veće odgovornosti za ono što već izdvajamo. Sve dok nas za to nije briga, dajemo ‘otvorene ruke’ korumpiranim političarima da naše novce jednostavno ‘strpaju u džep’. Bez da ih itko išta pita.
