Ovih dana intenzivno me drži rastanak sa stvarima ili, kako sam ga, u nedostatku boljeg prijevoda engleske riječi decluttering sama nazvala – ‘dedrloženje’ (rješavanje drloga).
Prije nekoliko mjeseci sam konačno pročitala čuvenu knjigu Marie Kondo – Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život koja me, unatoč korisnim savjetima, nije nimalo ‘takla’. Nije me čak motivirala ni na bacanje očitog smeća s balkona. Nekako sam ju smatrala površinskim suočavanjem s problemom akumuliranja stvari, bolje organizacije i urednijeg prostora. Vjerovala sam kako u tom procesu mora biti nešto više.
Sasvim slučajno mi je u ruke došla knjiga iz naslova (‘Doviđenja, stvari’). Autor je 35-godišnji Japanac, običan lik iz susjedstva, ni po čemu poseban. Ipak, transformacija koju opisuje, a koja se naslanja, između ostalog, i na KonMari filozofiju, nikako nije obična. Njemu osobno ona je dala novu dimenziju života, a i pomalo svjetsku slavu.
Fumio prilazi problemu sa stvarima pomalo filozofski. Stvari kojima se okružio u prošlosti nisu imale drugu svrhu od stvaranja privida bogatog intelektualnog života (brdo knjiga, filmova, glazbe, sofisticirane opreme).
Promjena koju je unio u svoj život bila je radikalna. Preselio se u značajno manji stan, u godini dana riješio se gotovo 95% svega što je posjedovao, a svakodnevicu mu čini 150-200 predmeta. Tim je činom oslobodio svoj život od svega što je nebitno te se posvetio onome što ga stvarno zanima i čini osobom koja je danas. Pri tome se nije ‘zaredio’ ili dosegnuo neku posebnu ‘duhovnost’ već nastavio živjeti običnim životom kao i prije. Ali sa sasvim novom energijom.
Ključno pitanje kojim se knjiga bavi nije kako očistiti svoj prostor od stvari nego zašto uopće imamo tu potrebu ih akumulirati. Što je to što nam stvari pružaju, odnosno, što u njima tražimo?
Prema njegovoj interpretaciji:
- stvari koristimo kao potvrdu svoje vrijednosti, njima svijetu poručujemo koliko ‘vrijedimo’
- naša je sva pozornost usmjerena na stvari koje smo akumulirali, trošimo nevjerojatno puno vremena održavati ih i njima upravljati te
- vremenom postajemo njihovi robovi
Postajući minimalistom, odnosno, shvaćajući kako sve što trebaš zapravo već imaš, na tebe ne utječu reklame, ne zavidiš svojim dobrostojećim prijateljima i poznanicima, nisi podložan ‘željama’. U stanju si sve to neovisno promatrati i biti slobodan od uspoređivanja i akumuliranja.
U knjizi autor daje nekih 55 trikova kako se riješiti viška i prihvatiti minimalizam. Neke od njih su mi zvučale potpuno prihvatljive i počela sam ih primjenjivati odmah po završetku knjige. Neke sam mentalno ‘parkirala’ za poslije. Evo par:
- Prije svega se upitaj zašto ti je toliko teško rastati se od stvari? Rekla bih kako je ovo vrlo teško pitanje. Da li je to zato što sam neke stvari puno platila, osjećam grižnju savjesti kad bi ih bacila ili ih se drugačije riješila. Ili nešto treće? Uglavnom, dosta je stvari koje ne mogu zamisliti baciti / prodati / pokloniti – bar ne još.
- Ne postoji niti jedna stvar koju ćeš poželjeti natrag nakon što si ju bacio. Ovo tek trebam provjeriti s vremenom. Za sada mi sigurno ne fale, no nisam se još u koštac uhvatila s onima najkritičnijima.
- Započni sa stvarima koje su očito smeće. Ovo je definitivno prvi korak. Tu nisam imala problema, smeća je bilo u popriličnim količinama – kutije, kutijice, omoti, papiri.
- Minimiziraj sve što imaš u duplikatima – još uvijek nisam, ali to je logičan sljedeći korak.
- Riješi se onoga što posjeduješ samo radi drugih ljudi – čini mi se, ili još toga nisam svjesna, kako nemam puno takvih stvari. Možda TV budući ga ne gledam, no ovo traži ipak malo dublju introspekciju.
- Razlikuj potrebe od želja – mislim kako sam ovaj dio osvijestila i prije čitanja knjige.
- Uslikaj i memoriraj slike stvari od kojih se teško rastaješ. Nedavno sam bacila kolekciju pehara s raznih trka. Sve sam ih uslikala i pohranila u virtualni svijet. Činilo se kako će to biti teški rastanak, no najzad kad sam to napravila, ne osjećam neku bol.
- Organiziranje nije minimiziranje. To je možda ono što me najviše odbijalo u KonMari metodi. Činilo se kako je cilj cijele priče bolje organizirati stvari, a manje cijela minimalistička filozofija.
- Reci doviđenja osobi kakva si bio. To je nešto na čemu tek radim (i na čemu ću, sigurna sam, još trebati puuuno vremena)
- Ako bi to izgubio, da li bi ponovo kupio? Ovo je jako dobro pitanje jer mi se čini kako većinu stvari s kojom se mučim odbaciti ne bih ponovo kupila da imam tu priliku.
- Jedna stvar unutra, jedna van. Nakon što počistim svoj stan (i život) od nepotrebnog, svaka nova ide po ovom jednostavnom konceptu.
Minimalizam nije natjecanje. Nisi bolji minimalist niti osoba ako imaš manje stvari od drugoga kao što nisi ni bolja ako imaš više. Želja za odbacivanjem samo je naličje želje za stjecanjem i treba biti jako pažljiv kako ne bi upao u zamku bilokakvog natjecanja.
Svoj minimalistički put svatko treba tražiti za sebe.
P.S. Ako nekoga zanima, evo linka na video koji pokazuje kako izgleda autorov život danas u odnosu na prije. Svakako preporučam i knjigu, mislim kako nam svima dobro dođe ovakvo štivo.
