Kada jednog dana završimo tamo „gore“, reinkarniramo se ili jednostavno nestanemo, žalit ćemo za stvarima koje smo propustili napraviti, a mogli smo. Nikad vremena. Ili novaca. Ili je netko ili nešto bio kriv. Loša sreća, posao, država. Ne mi.
Hrvati nisu možda svjetski prvaci u nogometu (malo je falilo), ali su svjetski šampioni u kuknjavi. Jaka konkurencija su i druge nacije u regiji, valjda smo u ovim krajevima genetski predodređeni za takve dosege. Puni kafići, šoping centri. Nema se, a živi se. Na kredit. Ili kod staraca. Ili dok ide. A onda kad više ne ide, svi su drugi krivi.
Gomilamo stvari koje ne trebamo, puni su nam ormari. Živimo stilom koji se ne možemo priuštiti, vozimo aute koje ne možemo održavati, kupujemo brendirane stvari jer nam tako sugeriraju „influenceri“ na Instagramu.
Nekad su „influenceri“ bili Einstein, Tesla, Leonardo. Danas je to nekakva karikatura koja zarađuje gadne pare sugerirajući nam što se „nosi“, a što je „out“. Prvo pomislim, ma zabole me… Onda se sjetim svojih nećakinja koje su mlade i podložne takvim utjecajima. Sutra, čim krenu samostalno živjeti, potrošit će sve što zarade na gluposti, radit će dok ne krepaju od starosti, živjeti u strahu od budućnosti, napraviti sve iste greške koje sam napravila ja i svi oko mene. Mislit će da je to normalno. A nije.
Ne mogu više gledati ta sranja. Medije koji nam poturaju dezinformacije, nekritički prepisuju jedni od drugih, prepričavaju kafanske priče, uvjeravaju nas da smo manje vrijedni zato što ne vozimo nabrijane aute i nemamo jahtu da bi se na njoj vozali sa svojim veselim društvancem. Pogotovo nakon što nam pater familias odvede pola države u bankrot.
A što ako bismo okrenuli ‘pilu’ naopako, pa nam IN postane biti skroman, ne trebati ništa od tih stvari, furati svoj (‘jeftini’) stil, trošiti malo, ne brinuti što drugi misle, živjeti u skladu s prirodom, svojim mogućnostima? Možda nekad reći u društvu, hajmo negdje drugdje, ne želim i ne mogu si ovo priuštiti, a siguran sam ni vi?
Što kad bi stvari koje želimo i danas skupo plaćamo odjednom postale besplatne? Dohvatljive? Kada možeš naučiti nešto što si oduvijek htio, a nisi si mogao priuštiti skupe tečajeve? Kada si se htio rekreirati, a teretane ti nisu bile dostupne. Ili kada si htio nešto napraviti, a nisi znao kako? Kao što se ja trenutno samo(mu)učim oko ovoga bloga. Nije zato što ne mogu ili ne želim platiti, vrlo sam dobro svjesna kako znanje ima visoku cijenu. Htjela sam se sama oko toga pomučiti, naučiti bolje cijeniti trud koji je netko uložio u ovakvo nešto. A i škrta sam, priznajem 😉.
Kada je poruka svijetu, koju svakodnevno slušamo, kako bez pameti (a najčešće i morala) možete mlatiti silne novce, moj se um opire. Ne vjerujem u to. Prave vrijednosti moraju biti u nečem drugom. Poštenju, radu, trudu, skromnosti, autentičnosti, iskrenosti… Nešto što ne ide na Instagram ili Facebook. Što se ne da uslikati ni lajkati.
E sad, kako protiv svega toga? Imam prijedlog, pa se bar nadam da ćete me saslušati otvorena uma (i srca).
Što kad bi, na primjer, svatko ponudio svijetu potpuno besplatno svoja znanja, vještine i sposobnosti? Kada bi ono što znamo dali za ‘džabe’, bez protuusluge? Makar na kratko. Dan, tjedan, mjesec? Ili, ako je to preradikalno, razmijenimo znanja i vještine. Kao nekad robu. Ja tebi, ti meni. Naučimo jedni druge loviti ribu. I to je isto novac, ali se odmah ukamaćuje. Kamata je osjećaj kako si nekome pomogao, riješio problem, pomakao ga/ju s mrtve točke.
Svjesna sam da to velik broj ljudi već sad radi. No što kada bi to bio pravi pokret? Ili je sve samo utopija?
Što mislite o tome? Jeste li spremni dati dio sebe, svojih znanja i vještina? Može li život biti besplatan? Ako vam se ne da pisati dolje u kometarima, recite mi ovdje (klik na link):
Anketa – Može li život biti besplatan?
Napomena: nakon što odgovorite, klikom na „ Pogledaj prethodne odgovore“, možete odmah vidjeti rezultate
Da ne ispadne kako samo mlatim praznu slamu, a u duhu gore napisanog, pokušat ću ‘živjeti ono što propovijedam’ ili što bi u nas rekli ‘walk the talk’.
Osim što namjeravam blogati o osobnim financijama (o svemu tome u sljedećem postu), koji će možda nekome pomoći kakvim praktičnim savjetom, nedavno sam pokrenula treninge snage na otvorenom. Oni su primarno namijenjeni ženama, ali kako nismo isključive, zovemo i dečke 😊. Ekipa je fora, zezamo se i znojimo skupa. Ne plaćamo teretane, u prirodi smo, udišemo svježi zrak. Ne trošimo novce. Čuvamo za ono što se novcem MORA kupiti.
Sve drugo je ionako puno vrijednije.
