Iako sam rođena kojih 40-tak kilometara dalje, u Osijeku, sram me reći dakako sam u Vinkovcima bila praktično prvi put. Ne računam usputne prolaze, niti ono jednom kada sam gostovala na nekom obiteljskom ručku. Nisam taj grad, zapravo, nikad doživjela.
Ovaj put, zahvaljujući ekipi s posla, a povodom otvorenja Vinkovačkih jeseni, došao je i taj dan. Iako naš program nije imao ‘kulturno-umjetnički fokus’ (dolje spomenuti Đuka bi se dobro uklopio), imali smo prilike obići grad. Čak s turističkim vodičem. Lik je bio predosadan, ali Vinkovci to, definitivno nisu. Uvijek mi je najljepši onaj dio grada uz rijeku. Tako je i u Vinkovcima, iako Bosut više stoji no što teče.
Kažu da su Vinkovci najstarije europsko naselje, čak starije više od 8,000 godina. Navodno, grad ‘leži’ na brojnim arheološkim nalazištima, a pukim slučajem tako je, prije nekoliko godina, iskopana i ostava srebra još iz rimskog doba. Procjenjuje se kako je do sada istražen samo manji dio grada, pa se sa svakim kopanjem temelja ‘riskira’ pronaći kakav srebrenjak.
Vidjeli smo i rodnu kuću Ivana Kozarca, autora nam iz lektire poznatog Đuke Begovića, jednog poprilično ‘neprilagođenog’ bećara. Kozarac je umro od tuberkuloze (da, tada se od toga umiralo) s jedva 25 godina. Uvijek brkam Ivana i Josipa (također Vinkovčanina), rođaci su, Josip je napisao ‘Mrtve kapitale’ i ‘Tenu’. Ovdje je rođen i Josip Runjanin, onaj što je uglazbio ‘Lijepu našu’.
Meni je pak cijelog boravka u glavi svirala ona Shortyjeva verzija ‘Dođi u Vinkovce’. Na žalost, danas iz grada više ljudi odlazi nego što dolazi. Navodno se, u zadnjih 7 godina, iz Vinkovaca iselilo preko 9,000 ‘duša’ (ili gotovo 25% stanovništva). Koliko je ta brojka točna ili ne, utvrdit će se tek sljedećim popisom stanovništva. Za sada služi političarima za kojekakva prepucavanja. No, nepobitna je činjenica kako se iz Slavonije iseljavaju čitave obitelji, broj kuća na prodaju rapidno je porastao zadnjih nekoliko godina.
I sama sam jedna od onih koji su, ‘trbuhom za kruhom’, otišli iz tog predivnog kraja. Žalosno je gledati kako, nekada tako bogato područje, danas praktično ‘prosi’ od ostatka države. Da bi preživjelo. Slavoncima se može svašta prigovoriti, no nikako da su lijeni. Prvo rat, pa godine nebrige i pljačke, i tu smo di smo.
Danas Slavonija (pa tako i Vinkovci) novine pune crnom kronikom, neimaštinom i beznađem. A opet, kada vas put tamo nanese, nema mjesta na svijetu gdje ćete osjetiti više topline i gostoprimstva.
Život u Vinkovcima je za oko 40% jeftiniji nego u Zagrebu (vidi Numbeo). Za toliko su niže i prosječne plaće. One iznose samo 500-tinjak eura. Za one koji imaju posao. Ni ne čudi zašto ljudi ostavljaju sve i odlaze.
No, evo za razmisliti današnjim umirovljenicima u Zagrebu. A kasnije i nama Slavoncima na ‘privremenom radu’. ‘Kvadrat’ stana u centru Vinkovaca (nema podataka za one izvan centra) košta oko 1,000 eura. U Zagrebu od 1,500 (periferija) do 2,300 eura u centru (opet Numbeo). Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi oko 2,300 kuna ili oko 300-tinjak eura.
Prodati stan u Zagrebu, preseliti u Vinkovce (ili Osijek, nešto veći i sadržajniji, ponešto skuplji, ali i dalje dovoljno jeftin)? Za razliku u cijeni, popraviti umirovljenički standard, a i manje trošiti na hranu, režije, transport?
Ili, ako još nisu spremni za takav radikalan korak, možda privremeno preseliti – iznajmiti stan u Zagrebu (na primjer, stan od 40-tak kvadrata za 300-400 eura, pa unajmiti isti takav u Vinkovcima za 100-150 eura? Tih 200-tinjak eura mjesečno razlike neka pokrije režije i hranu, najveći izdatak svima. A istovremeno imati opciju prodaje stana ako ‘zagusti’?
Još bolje, zašto čekati mirovinu? Imaš posao koji nije vezan uz neku specifičnu lokaciju, poslodavca, trebaš samo brzi internet? Stan i hrana u Zagrebu odnosi ti više od pola plaće? Razmisli.
Ja svoju mirovinu ozbiljno planiram dočekati u rodnom gradu. Ako ne i prije.
‘Zovu te, zovu ravni slavonske
DOĐI U VINKOVCE…’
(Shorty)
