Ovaj post je moguće off-topic, ali i nije ako pričamo o vrijednostima.
Neki sam se dan vraćala busom s mora. Kako volim audio knjige, u takvim situacijama mogu koncentriranije slušati nešto ozbiljniji sadržaj za razliku kada na put idem autom.
Da ne duljim, bus je stigao na vrijeme. Vozač me uputio da sjednem na sjedala odmah na početku jer tamo sjede ‘oni koji su kupili karte preko Interneta’. Stiže digitalizacija 😊.
Uglavnom, čim sam se smjestila, krenula sam slušati svoju knjigu. No, kako sam sjedila blizu vozača, a on je s dvoje putnika s prvih sjedala glasno razgovarao, nisam se uspijevala koncentrirati. Već pomalo živčana, lagano sam se isključila. Tada sam čula o čemu šofer govori. Prolazili smo nekom sporednom cestom koju je odabrao jer je ‘manja gužva, bit ćemo brži, a i ljepši je pogled’. Rođen nešto gore ‘više’ u Lici, ali voli jednako sve krajeve Lijepe naše. Stalno je na putu, u Hrvatskoj i cijeloj Europi. Bio je ‘tu i tu’.
Mislim si, ovaj neće prestat mljet’ do Zagreba.
Onda je krenula priča o Velebitu, o tome kako sa ženom često planinari, kako je lijep, ‘naš Olimp’. Zatim red Slavonije (putnica ispred bila je negdje oko Iloka), suncokretima. Zna provoditi vikende često u Baranji, predivan kraj. A tek hrana, ljubazni ljudi.
Gužva na cesti, mora sići s autoputa zbog prometne nesreće koja je stvorila kolonu oko 7km. Tu informaciju dobiva ‘old way’, javlja kolega iz susjednog busa ili buseva, stalno su na vezi. Google maps tvrdi isto.
Vozimo se prema Gospiću, ‘predivna cesta, vidjet ćete, skrenuo sam tu samo radi vas 😊’, a naš šole istovremeno turistički vodič i poeta, Servantes iz maloga mista. Tu mi je osnovna škola, do Smiljana ni par km.
U busu je nekolicina putnika koji nastavljaju dalje prema Slavoniji. Brine se o njima, govori im kako će, zbog sigurnog kašnjenja, javiti vozaču u Zagrebu da ih svakako čeka, pokazati peron, ma šta pokazati, odvesti do njega. Neka ništa ne brinu, stići će na vrijeme svojim obiteljima.
Europske destinacije, Italija, Rumunjska – sve vrhunski doživljaj. Pariz, Rim, Napulj, Beč, Genova, Firenca. Tamo najčešće vozi. Danas se svijet može vidjeti za male pare. Nije to kao nekada. Treba putovati, vidjeti kako ljudi žive, naučiti nešto, kaže.
Na cesti kaos, ljetna vikend gužva. On manevrira, komentira lošu vožnju (fakat ima nevjerojatnih likova), daje savjete na koga i što paziti.
Onda skužim.
Šofer Ivica voli svoj posao, zemlju, ljude. Daje više nego što se od njega traži. Radi onu ‘ekstra milju’. Ne kuka, ne priča protiv političara, šefa, ne žali se na malu plaću. Ima već dosta godina, radi vrlo odgovoran posao, ne priča o bolesti, malim mirovinama, kako ništa ne valja. On je energija u pokretu. Zajebant. Ali brižan. Slobodan.
Samo u jednom trenutku, negdje prije Zagreba kaže kako je ovo užasno stresan posao jer je stalno napet zbog stanja na cesti. Nije to za svakoga.
Ubrzo završava naš put. Kasnili smo 15 minuta od predviđenog (ništa obzirom na sve). Naš se šofer pobrinuo za Slavonce, mi drugi otišli smo doma. Nisam odslušala svoju knjigu, dao mi je misliti.
Jesmo li kao šofer Ivica? Dajemo li više od onog što se od nas traži? Ili smo na ‘higijenskom minimumu’? Volimo li svoj posao, život? Veselimo se novome, zastanemo i pogledamo ono lijepo oko sebe? Pomognemo ljudima, utješimo ako su zabrinuti?
Ili smo kao onaj ‘drugi’ Ivica? Nabijemo slušalice na uši i isključimo se za svijet.
“Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.
Jer, ako kruh pečete ravnodušno, pečete gorči kruh, koji toli samo pola čovječje gladi”
(Halil Džubran)
