Ovo je četvrti i završni (nadam se) dio sage o trećem stupu.
Ponovo napominjem kako nisam investicijski stručnjak, financijski savjetnik niti bilo što slično. Ulagač sam, dakle, običan smrtnik na hrvatskom tržištu kapitala. Sve što pišem je proizvod moje vlastite analize i razmišljanja, sa svim ograničenjima koja uz to idu. Voljela bih kada bih, zajedno s vama, uspjela mobilizirati one stvarno neovisne financijske stručnjake, analitičare i ulagače u borbi protiv ovakvog sustava.
Zašto? Zato što novci koje mukotrpno zarađujemo kod svojih poslodavaca, u najboljoj vjeri kako će nam se ‘oploditi’ ili bar sačuvati vrijednost do mirovine, mi investiramo u fondove (prema jasnoj preporuci svih dosadašnjih ministara, banaka i tzv. financijskih savjetnika). Ono što dobivamo je, pod pretpostavkom da ne gubimo, u najmanju ruku, sramotno. A najjači argument je kako su kamate u bankama niske pa bismo, kao, trebali biti sretni. S druge strane, ama baš nikakav teret odgovornosti za loše upravljanje , negativne prinose i slično, fond menadžeri ne osjećaju na svojim primanjima. Upravo suprotno, isplaćuju si masne bonuse kao posljedicu dobrog poslovanja (vidi moj komentar u prethodnom postu).
Već je i sama usporedba s kamatama na štednju neprimjerena, jer fondovi su preuzeli veći rizik i samim time moraju imati veći prinos. Na koncu, fondovi su i osnovani zato da bi svojim članovima ostvarili veće prinose od onih koje mogu dobiti oročenjem novca u bankama.
Svatko od nas donosi odluke za sebe. Moja je, svojevremeno, bila ulazak u 3. mirovinski stup i odabir AZ Profit-a. Izaći iz njega je nemoguća misija. Do svojih novaca ne mogu prije 50-te (a i tada uz brojna ograničenja i naknade koje će dodatno umanjiti moj novac), a prebacivanje u drugi fond koštalo bi me 10% naknade, odnosno, cijeli iznos koji mi je fond ‘zaradio’ u zadnjih 7 godina.
Treći stup je ogledalo drugog mirovinskog stupa s puno ozbiljnijim posljedicama za našu budućnost. Njemu se planiram posvetiti u posebnim objavama, no nedavne izjave ministra kako bi, ovim istim fond menadžerima, dao mogućnost dodatnog kockanja s našim novcima (investiranjem u start-upove) dodatno me provocira.
No, vratimo se na čuveni treći.
U što investiraju naši fond menadžeri?
| Tip ulaganja | Svi fondovi | % | AZ Profit | % |
|---|---|---|---|---|
| UKUPNO | 4,100,238 | 100% | 1,562,682 | 100% |
| Novčana sredstva | 246,689 | 6% | 92,219 | 6% |
| Potraživanja | 19,660 | 0% | 11,060 | 1% |
| Domaće dionice | 701,253 | 17% | 354,380 | 23% |
| Državne obveznice | 2,379,597 | 58% | 818,794 | 52% |
| Korporativne obveznice | 249,172 | 6% | 91,890 | 6% |
| Strane dionice | 209,578 | 5% | 73,794 | 5% |
| Investicijski fondovi | 273,523 | 7% | 115,064 | 7% |
| Ostalo | 20,766 | 1% | 5,481 | 0% |
Ukratko, naši fond menadžeri ulažu u hrvatsku državu (gornji pregled je stanje krajem rujna 2018). Oko 90% izloženo je domaćoj ekonomiji. Od toga, od 60-65% u obveznice (državne i korporativne), a samo oko 20% u dionice (od čega jedva 5% u strane).
Kako to rade drugi? Na primjer, najveći državni mirovinski fond na svijetu – norveški NBIM fond ulaže gotovo 70% u dionice najboljih svjetskih kompanija. Najveća pojedinačna dionička ulaganja su u Apple, Amazon, Microsoft, Alphabet, Royal Duch Shell, Nestle, Novartis (je li itko čuo za ove kompanije?). U zadnjih 15-tak godina svojim su članovima donijeli PGP od 7-8% (prije inflacije). Podsjećam kako je AZ profit meni, u zadnjih 7 godina, donio PGP od 1.7% (također prije inflacije – vidi prethodni post). Da je AZ profit loš u svjetskim okvirima nije neko iznenađenje, ali je dojam još gori kada ga se usporedi s ostalim igračima na hrvatskom tržištu. Naime, prosječni godišnji prinos AZ Profita u zadnje 3 godine, iznosio je 0.25%, dok je, na primjer, Raiffeisen DMF ostvario 4.18% (vidi HrPortfolio prinos zadnje 3 godine). Podsjećam da se radi najbrojnijem fondu.
Kažu, DMF-ovi imaju zakonska ograničenja ulaganja pa moraju ulagati u državne obveznice. Ugrubo rečeno, ograničenja se svode na omjer 60-40%.
Evo kako to izgleda detaljnije (preuzeto iz financijskih izvješća AZ Profita) u odnosu na neto imovinu fonda:
- Državne obveznice (izdavatelj / jamac može biti RH, HNB ili neka druga država članica OECD ili centralna banka) – bez ograničenja
- Municipalne obveznice (izdavatelji jedinice lokalne samouprave RH ili druge države OECD) – do 30%
- Dionice – do 40%
- Investicijski fondovi – do 10%
- Udjeli u alternativnim (zatvorenim) investicijskim fondovima – do 10%
- Depoziti – do 5%
Ukratko, nema zakonskih razloga investirati kako se investira. Pogotovo na način koji nimalo ne disperzira geografski rizik. A što se tiče kreditnog, obveznice RH koje čine gotovo 65% portfelja imaju BB rating odnosno tzv. ‘junk’ ili smeće. Ne treba biti financijski stručnjak kako bi se to razumjelo. Država, da bi vratila dug, uvijek može štampati novce što, naravno, obezvrjeđuje sav ulog zbog inflacije. Portfelj domaćih dionica ne komentiram jer ga ne nalazim, ali mogu pretpostaviti. Minusi dovoljno govore.
Kome je ovakav sustav dobar?
a) Fond menadžerima – jer ubiru ‘masne’ naknade neovisno o rezultatima. Neto imovina fonda osnovica je za obračun tako je izvor naknade za njih nepresušan (pogotovo u slučaju AZ Profita kao najvećeg fonda)
b) Bankama – banke su vlasnici fondova, ostvaruju dobit od usluga aranžiranja izdanja obveznica za državu te zarađuju naknade za sklapanje ugovora o ulasku u 3. stup
c) Državi – osigurava si povoljno financiranje
d) Nama – ako mislimo kako je 1-2% više od onoga što trenutno dobivamo u bankama dobro, koji uplaćujemo temeljem ‘preporuke’ ministara i fond menadžera, koji ne tražimo promjenu sustava, smanjenje naknada, odgovornost za rezultate (nadoknadu) u slučaju lošeg poslovanja i negativnih prinosa, odnosno koji sve to pasivno promatramo.
Što ću JA napraviti?
Kao prvo, prestat ću financirati ‘debelu kravu’ zvanu AZ Profit. Još do kraja ove godine uplatit ću taman dovoljno za dobivanje državnih poticaja (DPS), no nakon toga oni moje novce više neće vidjeti. Naravno, i dalje će ‘musti’ iz iznosa neto imovine koju im ‘ostavljam’.
Ukoliko država ukine ulazne naknade u sljedećoj godini (postoje neke najave), dobro ću razmisliti o ulaganju u neki od drugih fondova. To će, naravno, ovisiti i o visini upravljačke naknade, državnim poticajima, a najviše od svega, njihovom portfelju (malo je naznaka da će se značajno promijeniti). Navodno će i u tom dijelu zakonski okviri olabaviti (iako ni do sada nisu ograničavali drugačiji model ulaganja), no i dalje će ostati pitanje sposobnosti fond menadžera ostvariti nam veće prinose od onih koje trenutno vidimo. Ukratko, PGP od 4-5% smatrat ću minimumom minimuma. Manje od toga mi neće biti dovoljno jer će mi inflacija od 2% obezvrijediti sav prinos.
Zato ću dalje tražiti, ulagati u svoju financijsku i drugu edukaciju, a time, nadam se i bolju budućnost.
Koja je vaša strategija?
