Sigurno ste iz prva dva posta (vidi ovdje i ovdje) mogli naslutiti neka moja razmišljanja o 3. stupu. U ovom idem detaljnije. U jednom me trenutku čak ozbiljno zabolio želudac. To je bilo onda kada sam pogledala kako izgledaju financijska izvješća upravitelja fonda.
Analize koje ćete vidjeti u nastavku su mojih ruku djelo (sa svim ograničenjima koje iz toga proizlaze). Ponavljam kako je razina netransparentnosti nevjerojatna. Rudarenje za podacima koji bi trebali biti dostupni svakom ulagaču na klik.
Vrhunac cijelog sustava je kako, kada shvatite kako je upravitelj vašeg fonda blago rečeno loš, eventualna promjena u neki drugi koštat će vas najmanje 10% vašeg uloga. Bar dok ne navršite 50-tu, a i onda uz određena ograničenja.
To nužno ne znači kako su drugi bolji. Morat ćete sami analizirati ako želite razumjeti. Nadam se kako će vam moja razmišljanja u tome pomoći.
U nastavku dajem pregled svog ulaganja te, zahvaljujući dijelom karijere provedenoj u reviziji (doduše prije 15-tak godina), analiziram poslovanje fonda koji upravlja mojim novcima.
Moj slučaj
Prvu uplatu u DMF napravila sam 2011 godine. Iz praktičnih sam razloga (čitaj: lijenosti) tada izabrala AZ Profit. Iako sam prve godine uplatila iznos od 6 tisuća kuna, nakon umanjenja za ulaznu naknadu od 1,250 kn nisam dobila očekivani pripis DPS-a (?) u toj, ali niti u sljedećoj godini. Tek 2013 dobivam uplatu prvih DPS-a od 750 kuna.
U 7 godina štednje u 3. stupu uplatila sam (uključujući ulaznu naknadu) ukupno 43 tisuće kuna (mjesečno sam izdvajala oko 500 kn). Na taj sam iznos dobila DPS u iznosu od 3,8 tisuće kn ili oko 9%. Fond menadžeri AZ Profita su za mene zaradili dodatnih 5,5 tisuća kuna. Njihova ‘umješnost’ ulaganja donijela mi je 11,8% kumulativnog prinosa u navedenih 7 godina.
No, ako gledamo prosječan godišnji prinos (PGP), on iznosi mizernih 1.7%. Oročavanjem ovog iznosa u bankama tamo negdje 2011. godine, donijelo bi mi 3-4% zarade godišnje. Sada, kada su bankovne kamate na ‘povijesnom’ minimumu, 1.7% može čak i zvučati dobro (bar našem ministru, a sigurno fond menadžerima). Sve ovo je, naravno, prije no što uključim vrlo bitan faktor, a to je inflacija.
Uključimo li u računicu i inflaciju, koja je u navedenom periodu kumulativno iznosila 7.4%, moj PGP (iskazan u kupovnoj moći) je zanemarivih 0.6%.
Pojednostavljeno, na 10 tisuća kuna uloga ja sam danas, nakon 7 godina ulaganja u 3. stup, bogatija‘ za 4.3% (prinos od 11.7% minus inflacija od 7.4%), odnosno 430 kune. S druge strane,da sam taj isti iznos držala ‘u čarapi’, danas bi bila siromašnija za 740 kuna. U tom kontekstu, ulaganje se isplatilo.
No, je li smisao mirovinske štednje obrana od inflacije? Kako izgledaju prinosi AZ Profita u 2018. godini, čini se više niti to.
Gdje su naši novci?
Jedna zanimljiva tablica dolazi iz izvještaja HANFA-e (vidi ovdje). Ona kaže kako smo, zajedno s DPS-ima, od osnutka 3. stupa ukupno (mi i država) uplatili iznos od 4,5 milijarde kuna. S druge strane, naša neto imovina u tim fondovima iznosi 4,1 milijardu. Dio novca isplaćen je onima preko 50 godina (moja procjena je kako je njihov utjecaj oko 5% neto imovine – sudeći prema podacima za 2017 u dva najveća fonda). Gdje je onda razlika? Dio odgovora morao bi biti u izvedbi fonda, a dio u naknadama. Koliko točno, mogu samo nagađati.
| DMF | Bruto uplate | Neto imovina | % |
|---|---|---|---|
| Ukupno / Total | 4,461,596 | 4,100,238 | 92% |
| AZ benefit ODMF | 727,104 | 591,355 | 81% |
| AZ profit ODMF | 1,604,205 | 1,562,682 | 97% |
| Croatia osiguranje ODMF | 288,346 | 229,602 | 80% |
| Croatia osiguranje 1000 A ODMF | 1,422 | 1,303 | 92% |
| Croatia osiguranje 1000 C ODMF | 1,990 | 1,849 | 93% |
| Erste Plavi Expert ODMF | 252,426 | 258,311 | 102% |
| Erste Plavi Protect ODMF | 252,083 | 200,565 | 80% |
| Raiffeisen ODMF | 1,334,020 | 1,254,571 | 94% |
Ukoliko je netko analizirao ovaj iznos i/ili ima dobru ideju o tome što čini razliku, odnosno gdje možemo dobiti detalje, neka javi. Moje bi, a vjerujem i vaše očekivanje bilo kako je, uz objavljene prinose, neto imovina fondova značajno viša od onoga što smo u njih uplatili. Ili?
Kako je izgledao AZ Profit u 2017. godini?
Ako pogledate financijska izvješća AZ Profita, u 2017. godini mi, obični građani, uplatili smo 142 milijuna kuna. Na to je država dodala još nekih 17 milijuna kuna (12% na našu uplatu). Sve promjene članstva, kao što su prelazak u MOD (vidi što je to ovdje), isplata po navršenoj 50-toj godini iz samog fonda (vidi uvjete također ovdje), prelazak u drugi DMF ili isplata zbog smrti člana iznosile su ukupno 64 milijuna kuna (4.4% neto imovine fonda).
Da fond menadžeri nisu ništa ‘radili’ (po principu ‘nahrani svinje i ne diraj ništa‘) već samo gledali očuvati postojeće, naša bi se imovina u AZ fondu povećala za 96 milijuna kuna ili 6.5%. No, zbog umješnosti upravljanja u kombinaciji s naknadama (ulaznim, izlaznim, upravljačkim), na kraju financijske 2017. godine, račun nam je veći za samo 45 milijuna kuna.
Gdje je nestalo 50 milijuna?
Jednostavno. 30 milijuna plaćeno je u vidu naknada društvu za upravljanje (fond menadžerima). To je onih 2% koje nam uzmu svake godine na vrijednost neto imovine fonda. Preostalih 20 milijuna gubitak je proizašao iz kvalitete njihova upravljanja.
Zaključak: neovisno o tome kako su radili te ili bilo koje godine, fondovi će sebe uvijek namiriti (nekad bolje, nekad lošije), a sav rizik njihova loša rada pada na naša leđa.
Obzirom kako su prinosi u 2018 negativni, očekujem istu sliku i u ovoj godini.
U istom vremenskom razdoblju, Raiffeisen DMF je temeljem uplata i isplata iz fonda ostvarila priljev od 75 milijuna kuna ili 7% imovine fonda. Obzirom kako su, za razliku od AZ Profita, poslovali pozitivno, neto imovina na kraju godine bila je veća za 109 milijuna kuna u odnosu na početak godine. I za njih vrijedi isto što i za AZ Profit. U godinama u kojima im je izvedba loša, njihove naknade neće patiti. U 2017 isplatili su si gotovo 20 milijuna kuna.
Vratimo se na AZ Profit. Ako pogledamo financijska izvješća društva (Allianz ZB d.o.o.) koje upravlja ovim, a i drugim DMF-om (AZ Benefit), krize nema. Oprihodovali su, što od ulaznih, a što od upravljačkih 49 milijuna kuna. Operativna marža im je gotovo 40% (to je prihod umanjen za troškove direktno vezane uz pribavljanje novih članova poput troškova prodajnih zastupnika te reklame) što im je ostavilo oko 19 milijuna kuna za ostale troškove. Najveći su, naravno, plaće za koje je izdvojeno gotovo 9 milijuna kuna.
Taj iznos uključuje, naravno, i iznos bonusa koji su si fond menadžeri isplatili (očito temeljem dobrih rezultata poslovanja) u iznosu od 1,4 milijuna kuna (od čega Upravi 0.45 milijuna, odnosno po 225 tisuća kuna po glavi). Ukoliko izuzmemo bonuse, prosječni mjesečni trošak plaće u društvu od nekih 24 zaposlenih iznosi oko 26 tisuća kuna.
Od ostalih troškova, gotovo 2 milijuna plaćeno je za razne IT usluge, a drugih 1.9 milijuna na računovodstvene, revizorske i ostale troškove (na primjer edukacija – valjda o efikasnom vođenju mirovinskih fondova, što drugo?).
Na kraju priče, bez obzira što su u 2016 godini donijeli AZ Profitu dobit, a u 2017 godini gubitak, neto dobit društva je u obje godine gotovo pa ista, oko 4.2 milijuna kuna (ili neto maržu oko 9%).
U ovom me trenutku poprilično zabolio želudac, a gledam samo u fragmente priče.
Mislite kako je ok da si fond menadžeri isplate bonuse u godini u kojoj su fondom upravljali katastrofalno loše? Što mi, konkretno, plaćamo s tih 2% godišnje naknade?
Netko će reći kako bi se država trebala buniti (pa ipak ona sufinancira ovaj stup), no kad pogledate u što ulažu DMF-ovi (a i činjenicu kako država propisuje pravila igre), bit će vam jasno zašto ne.
O ulagačkoj politici u sljedećem postu.
Kakva su vaša iskustva? Jeste li provjerili koliko ste zaradili/izgubili investirajući u 3. stup? Što kažu brojke?
